“Ako zbog svoje lijenosti i nemoći baciš krivicu na ljude, završićeš tako da ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i zamrmljati na Boga. O sotonskoj oholosti mislim ovako: mi je na zemlji teško shvatamo, i zato lako padamo u pogrešku i primamo je misleći pri tom da činimo nešto veliko i divno. A i mnoge od najjačih osjećaja i pokreta naše prirode ne možemo ovdje na zemlji da shvatimo, ali nemoj da te to zavede i da misliš da će ti to poslužiti kao opravdanje, jer vječni sudac traži od tebe samo ono što si mogao shvatiti, a ne ono što nisi mogao. O tome ćeš se sam uvjeriti, jer onda ćeš sve pravilno spoznati i nećeš se prepirati. Mi na zemlji zaista bludimo, i da nemamo pred sobom dragocjenog lika Hristovog, mi bismo propali i zalutali sasvim, kao ljudski rod prije potopa.”
Oznaka: oholost
Možemo li saznati istinu?
Relativizam se predstavlja poniznim kada kaže: “M nismo dovoljno pametni da spoznamo šta je istina – ili postoji li uopšte univerzalna istina. To zvuči ponizno. Ali pogledajte pažljivije o čemu se radi. Recimo da sluga kaže: Ja nisam dovoljno pametan da znam ko je ovdje moj gospodar – i da li uopšte imam gospodara. Rezultat je da ja nemam gospodara i da mogu biti svoj vlastiti gospodar. To je ono što se u stvarnosti dešava relativistima: Tvrdeći da su previše skromni da spoznaju istinu, oni uzdižu sami sebe na nivo vrhovnog autoriteta u odlučivanju šta mogu da misle i rade. To nije poniznost. To je suština ponosa.