Hvalisavi leptir

Legenda kaže kako je car Solomun hodao svojim vrtovima i razmatrao veličinu svojih djela  – on je upravo završio izgradnju veličanstvenog hrama. Iznenada je začuo žustri razgovor između dva leptira. Tradicija kaže kako je Solomun bio stručnjak u prirodnim naukama i vješt za tajanstvene jezike životinja; biblijski tekst bilježi da je Solomun „govorio o stoci i o pticama i o bubama i o ribama“ (1. O car. 4:33). Zato ne treba da je čudo, onda, da je Solomun mogao razumjeti šaputanje ova dva insekta.

„Sa jednim zamahom mog krila,“ hvalisao se gospodin Leptir svojoj ženi, „mogao bih razoriti ovaj hram.“ Nije potrebno reći da je gospođa Leptir bila impresionirana. Ona se divila svom snažnom mužu i njegovim moćnim mišićima. Ali Solomunu se to nije svidjelo i on je istog trenutka pozvao g. Leptira u svoju kancelariju. „Dakle,“ pitao je Solomun, „ja sam razumio da bi ti jednim zamahom svog krila mogao razoriti moj hram?“

„Ne! Ne!“ mucao je leptir, drhteći cijelim tijelom (ovo objašnjava naviku koju i danas vidimo među leptirima). „Ja sam se samo hvalisao ženi; ja sam samo želio njenu pažnju i njeno divljenje.“ Solomun se nasmiješio sa razumijevanjem, oprostio jadnom stvorenju i pustio ga da ode. Čim je g. Leptir izašao iz palate, sreo je svoju ženu koja je drhtala, koja je nestrpljivo čekala da sazna sudbinu svog muža.

„Šta ti je Solomun rekao?“ pitala je. Šireći svoja mišićava krila još jednom, pogledao je svoju ženu u oči i rekao, „Molio me da ne razorim njegov hram.“

Jacques Douqhan, „Ecclesiastes: All Is Vanity“

O prirodi ljudskoj

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glavu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

– Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini – ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem Božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Ivo Andrić, Mara Milosnica

Simvol vjere Dostojevskog

Ovaj Credo je veoma jednostavan i evo kako ide: vjerovati da nema ništa ljepše, temeljnije, empatičnije, racionalnije, ljudskije i savršenije od Hrista; i ja kažem sebi sa ljubomornom ljubavlju ne samo da nema nego ni ne može biti. Šta više, ako bi mi neko dokazao da je Hristos van istine a da je u stvarnosti istina van Hrista, onda bih ja radije izabrao da ostanem sa Hristom nego sa istinom.

Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)

 

Svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe

„Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom medotom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom – da je živio u izluziji … Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe.“

Seren Kjerkegor (danski filozof, teolog i pjesnik; 1813-1855)

kierkegaard-thumb

« A direct attack only strengthens a person in his illusion and, at the same time, embitters him. There is nothing that requires such gentle handling as an illusion if one wishes to dispel it. If anything prompts the prospective captive to set his will in opposition, all is lost. And this is what a direct attack achieves, and it implies moreover the presumption of requiring a man to make to another person, or in his presence, an admission which he can make most profitably to himself privately. This is what is achieved by the indirect method which, loving and serving the truth, arranges everything dialectically for the prospective captive, and then shyly withdraws [for love is always shy], so as not to witness the admission which he makes to himself alone before God—that he has lived hitherto in an illusion. . . . However, if I am disposed to plume myself on my greater understanding, it is because I am vain or proud, so that at bottom, instead of benefiting him, I want to be admired. But all true effort to help begins with self-humiliation.»

Søren Kierkegaard

… da nemamo pred sobom dragocjenog lika …

„Ako zbog svoje lijenosti i nemoći baciš krivicu na ljude, završićeš tako da ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i zamrmljati na Boga. O sotonskoj oholosti mislim ovako: mi je na zemlji teško shvatamo, i zato lako padamo u pogrešku i primamo je misleći pri tom da činimo nešto veliko i divno. A i mnoge od najjačih osjećaja i pokreta naše prirode ne možemo ovdje na zemlji da shvatimo, ali nemoj da te to zavede i da misliš da će ti to poslužiti kao opravdanje, jer vječni sudac traži od tebe samo ono što si mogao shvatiti, a ne ono što nisi mogao. O tome ćeš se sam uvjeriti, jer onda ćeš sve pravilno spoznati i nećeš se prepirati. Mi na zemlji zaista bludimo, i da nemamo pred sobom dragocjenog lika Hristovog, mi bismo propali i zalutali sasvim, kao ljudski rod prije potopa.“

Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)
Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)