Novogodišnje želje jednog roditelja

„Bože mili, kud sam zaš’o, / Noć me stigla u tuđini.“ Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: „Djecu ti neću oprostiti!“

U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz „najluđe noći.“ To je „dozvola za grijeh“, „bijeg u ništavilo“, „ludilo i zezanje“ … terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom?

U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? „There’s a killer on the road!“ Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog „američkog kulturološkog imperijalizma“ te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland.  Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i „upotrijebili“ ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i  Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput „Ratova zvijezda“ i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: „Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.“

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) „Do beskonačnosti i dalje“ potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)

TV i seksualno sazrevanje dece

tv-i-seksualno-sazrevanje1Televizija ima ogroman uticaj na razvoj seksualnosti kod mladih. Ona moćno utiče na oponašanje zamršenih „ljubavnih“ veza kakvim obiluju TV-serije, i modela vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline.

* * *

Na kongresu adolescentne ginekologije održanom u Italiji, sa zabrinutošću je naglašeno da prerana seksualnost dobija vrlo zabrinjavajuće razmere. Podsećajući da je do pre pedesetak godina pubertet u proseku nastupao oko 13. godine, profesor dr Đanbatista Masi kaže da se taj prosek sada spustio na osam ili devet godina. Jedna od posledica je niži rast devojčica jer, zbog prerane menstruacije, nastaju poremećaji u razvoju kostiju.

tv-i-seksualno-sazrevanje2
„Koliko trebam imati godina da bih se prvi put udala?“

Profesor Masi smatra da televizija, kao i film, novine i drugi mediji, prenose poruke pred kojima su deca bespomoćna, pa su tako i mališani od šest ili sedam godina bukvalno bombardovani slikama i podsticajima koji su u vezi sa seksom. Dovoljno je podsetiti se samo pojedinih reklamnih spotova. Na primer, da bi se prodao automobil pokazuju se delovi ženskog tela, a na kraju kao dominantna poruka ostaje seks. To, pre svega, deluje na najmlađe, a kod devojčica, zbog preteranog seksualnog stimulansa, pojačava se rad hipofize što podstiče lučenje hormona koji ubrzavaju pojavu prve menstruacije. Naravno, na raniji ulazak u pubertet utiče i obilnija hrana, veoma osiromašena zbog tehnološke obrade i puna hormona, što doprinosi bržem biološkom razvoju.

Nema više sumnje da televizija ima ogroman uticaj na razvoj mladih. Engleski istraživači Džejn Braun i Danijel Or su čak dokazali da što se više vremena provodi pred televizorom to se i ranije stupa u seksualne odnose i sve je više neželjenih trudnoća. Takođe, što se više gleda televizija, sve je i veća sklonost da se normalnim smatraju komplikovane „ljubavne“ veze kakvim obiluju sapunske opere, modeli vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline. Ako tu nema roditelja koji je spreman i sposoban da pomogne detetu da razlikuje stvarnost od fikcije, neminovno je da će shvatanje seksualnosti kod mladih biti duboko poremećeno.

Prevremeni fizički razvoj vrlo ozbiljno brine stručnjake, jer na primer, desetogodišnjak koji je već obuzet željama i podsticajima kakvi su primereni odraslom čoveku, skoro neminovno će postati žrtva psihičkih trauma. I ne samo to. Taj razvoj ne proističe iz stvarne zrelosti, već je izazvan televizijskim modelima. Zbog toga su najmlađi uskraćeni za sve one važne stvari koje bi period detinjstva mogao da im pruži, da bi spremni mogli da stupe u doba adolescencije.

U mnogim emisijama vidimo devojčice u „seksi izdanju“ koje su već predmet želje. Kao da su već prave žene. A one to nisu. Po fizičkom izgledu, doduše, one jesu procvetale, ali u odnosu na svoje vršnjakinje iz ranijih vremena, u stvarnosti su još nezrele. Nekada, u sedamnaestoj godini, posebno su devojke sa sela bile spremne da postanu majke, jer su iskustvo sticale starajući se o mlađoj braći i sestrama, znale su kako se vodi domaćinstvo. Danas je zrelost, na žalost, samo prividna. I što je još gore, mnogima nije ni stalo da se ta deca pravilno razvijaju, bez žurbe i u skladu sa svojim stvarnim dobom.

tv-i-seksualno-sazrevanje3Televizija ne poštuje postepenost dečijeg razvoja, već neoformljene dečije umove prerano dovodi u dodir sa svetom odraslih, tako da deca gledaju nešto što ni u kom slučaju nije za njihov uzrast – činjenice i protivrečnosti života kao što su: preljuba, promiskuitet, razvod, homoseksualnost, incest, nasilje, sadizam… Istinama i činjenicama koje su i odraslima teško podnošljive bombarduju se adolescenti i deca koja su potpuno nespremna da rukuju tako „zapaljivim materijalom“. Rezultat toga je „kratki spoj“ centara za unutrašnju moralnu i duhovnu kontrolu ko zna koliko miliona dece pod uticajem preuranjenog sučeljavanja sa stvarnošću u kojoj odrasli žive – nakon čega sledi bežanje od ovih neizbrisivih aveti slepim ulicama alkoholizma, narkomanije, nastranog seksa i samoubistva.

Tako TV i drugi moderni mediji često stvaraju ciničnu, od svega već umornu, bezvoljnu, senzualnu, izopačenu decu, kojoj su oduzeti neophodni detinji i mladalački snovi nametanjem „stvarnosti“ televizijskog iskustva, te su „katapultirani“ u vizuelno odraslo doba mnogo godina pre nego što mogu da podnesu „preopterećenje mreže“.

Industrijalce ne zanimaju ničija deca. Njih zanima samo jedno – potrošnja robe. Nije potrebno biti stručnjak da bi se primetilo da TV-industrija, na putu do profita, eksploatiše i raspaljuje ljudsku požudu, taštinu i pohlepu. Ako roditelji ne zaštite svoju decu od neprestanog emocionalnog napada televizije, ko će to učiniti?

Prenešeno za Znakovi pored puta

Kako pokvariti svoje dijete?

14232584101101. Već od prvog dana daj svojoj djeci sve što zažele. Na taj način će se u njima učvrstiti uvjerenje da je svijet dužan da ispunjava sve njihove zahtjeve, a da oni nikome ništa ne duguju.

2. Kad dijete negdje na ulici pokupi neku prljavu riječ ili psovku, smij se od srca. To će ga navesti na pomisao da ga izgovaranje takvih riječi čini zanimljivim i dražesnim. Izaći će na ulicu da svoj riječnik obogati cijelim nizom riječi od kojih će vam se dizati kosa na glavni. Ili možda neće ako su one dio i vašeg riječnika.

3. Nikada mu ne pružaj nikakvo duhovno i vjersko vaspitanje sve dok ne napuni 21 godinu, a tada mu dozvoli da samo odluči šta je najbolje za njega. Po istoj logici ne bi trebalo da ga primoravaš da govori maternjim jezikom, jer bi ono samo kad postane punoljetno možda izabralo da govori bengali ili svahili jezik.

4. Hvali ga u njegovoj prisutnosti svim susjedima i poznanicima! Pokaži svima koliko je tvoje dijete bistrije i snalažljivije od sve ostale djece, pa će i ono samo u to povjerovati.

5. Izbjegavaj da mu se obraćaš rečenicom: „Tu si pogriješio!“ To bi moglo u njemu razviti „kompleks krivice“. To će ga pripremiti da kasnije, kad ga budu kaznili zbog „posuđivanja“ tuđih kola, stekne uvjerenje da je društvo protiv njega i da ga progone.

2014-06-18-allowance-thumb6. Skupljaj za njim sve njegove stvari: njegove cipele, knjige, odjeću. Radi sve umjesto njega, tako da kad odraste već ima bogato iskustvo u neodgovornom ponašanju i prebacivanju svojih tereta i odgovornosti na druge.

7. Dozvoli mu da čita i gleda sve što hoće. Ne zabrinjavaj se ni zbog čega čime „puni“ svoju glavu. Važno je da mu pružiš zdrave voćne sokove kad je žedno, a uopšte nije važno kakve prljave tečnosti pije iz otrovnih izvora ideja i riječi.

8. Svađaj se često u prisutnosti svoje djece sa svojim bračnim drugom, sa susjedima i prolaznicima. To će i u njemu razviti smisao za „usijanu“ razmjenu riječi i za rušenje svog sopstvenog doma, ako ga bude imalo.

9. Uvijek mu daj onoliko novca za trošenje koliko traži. Nemoj da ti se dijete „sramoti“ pred drugovima! Nikada ga nemoj učiti da samo zarađuje, jer ćeš time sebi i njemu ugroziti „ugled“.

19. Zadovolji svaki prohtjev svog djeteta za hranom i pićem, zadovolji svaki prohtjev svih njegovih pet čula, i ono će steći uvjerenje da je njegov prohtjev vrhovni zakon svemira, kojem se svi moraju pokoravati.

article-2413638-1BA80CFA000005DC-312_634x36911. Uvijek stani na njegovu stranu, bez obzira s kime se tvoje dijete sukobilo. Nije važno da li je tvoje dijete u sukobu sa zakonom, školom ili susjedom, ti moraš biti na njegovoj strani. Svi oni, vjerovatno, imaju predrasude prema tvom djetetu.

12. Kad tvoje dijete konačno upadne u stvarne teškoće, onda digni ruke od njega i kaži: „S njime se nikada ništa nije ni moglo postići!“

Izvor: jedan stari časopis iz 1979. godine