Jevanđelje srijedom: Matej 18. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Međuljudski sukobi su uvijek bili problem. Osim bolesti, čini se da ništa ne izaziva veću muku među ljudima. Ko od nas nije iskusio nemogućnost sna zbog pokvarenog odnosa sa nekim do koga nam je stalo? Filozofi i književnici su se bavili ovim problemom, opisujući ga i tragajući za rješenjem. Ovom temom se bavi i Sartrovo djelo “Iza zatvorenih vrata” koje sadrži njegovu čuvenu rečenicu “Pakao, to su drugi (ljudi)”. Teškoću suživota čine drugi ljudi koji pojedinca otuđuju i zaključavaju u određeni oblik bivstvovanja, tvrdi Sartr, čime se ograničava njegova sloboda.

Jevanđelje po Mateju 18. poglavlje se uveliko bavi međuljudskim odnosima. Prevodi sa naslovima daju sledeći sadržaj:

– Poziv za oponašanje djece
– Opasnost sablazni
– Moć apostolskih veza
– Pitanje o opraštanju
– Priča o dvojici dužnika

Vijekovima su čitaoci nagađali o kojoj dječijoj osobini Isus govori kada koristi djecu kao model onih koji će imati pristup carstvu nebeskom. Iz njegovih riječi saznajemo da je u pitanju poniznost (18:4): prepoznavanje vlastite nemogućnosti da sami stignu tamo gdje Bog želi da svi budu. Kao što su djeca ovisna o svojim ovozemaljskim roditeljima, tako je Hristos želio da Njegovi sledbenici prepoznaju svoju potrebu za Njim. A za takav korak, poniznost je od suštinske važnosti.

Naše današnje zanemarivanje onih koji nas okružuju nalazi osudu u pouci o sablazni. “Niko od nas ne živi sebi i ne umire sebi,” podsjeća apostol Pavle. Tako sve ono što osoba čini može i bez njenog znanja da naškodi drugima oko nje. Posebno je važno biti obazriv prema onim malima, kaže Isus, koji vjeruju u Njega.

Kada nastane problem i ne postoji mogućnost da dvije osobe riješe vlastiti sukob, potrebno je pronaći instancu koja će donijeti adekvatnu presudu. Za većinu nas danas to su sudovi svih nivoa, dok Hristos predlaže da među hrišćanima tu ulogu obavi njihova zajednica. Pripadnost crkvi ima svoje prednosti ali i odgovornosti: danas se uglavnom traga za prvima, dok se druge zanemaruju. U konačnici, riječ je o vjerovanju u postojanje autoriteta van nas samih koji može pomoći pri nesuglasicama.

Svjesni da se sukobi ponavljaju, učenici su tražili odgovor koliko dugo opraštanje – što je bilo Hristov predlog za rješenje sukoba – treba da se upotrebljava kao opcija. Tvrdi se da je u to vrijeme tri puta bio stav velikodušnih. Petar je želio da bude bolji od ovih pa je oproštenje predložio da se iskoristi sedam puta za osobu koja ponavlja problem. Hristov odgovor je kako njih onda, tako i nas danas, zatekao nespremne: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset” (18:22). Mnogi u ovim brojkama nalaze sličnost sa Lamehovom željom za trajnom osvetom (1. Moj. 4:24). Dok su ljudi spremni da istrajavaju u osveti, Hristos predlaže da takvi budu na području opraštanja.

I na kraju ovog poglavlja nalazimo priču o dvije osobe koje su bile dužne nejednake iznose novca (18:23-35). Osoba kojoj je oproštena velika suma nije bila spremna isto da učini drugome koji mu je bio dužan mizernu svotu. Kada bi svako od nas polazio od prepoznavanja Božjeg praštanja naših propusta, mnogo lakše bi doživljavao slabosti svojih bližnjih. U suštini, svi koji mole Očenaš se obavezuju na ovaj oblik ponašanja: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).

Žrtvama svih lažljivih sistema

IMG_1461061609Svi pričaju o tome pa hajde i ja da napišem riječ dvije. Jeste da malo kasnim, ali šta je tu je. Napravljena je velika buka oko pjesme koja je naslovljena “Sistem te laže,” a izvodi je “hip hop sastav iz Beograda” (tako kaže Wikipedia). Nikad nisam bio ljubitelj te vrste muzike, jednostavno bila mi je strana a posebno me nerviralo kako se oblače: izgleda da su me vaspitali prekonzervativno. Ali me svo to dijeljenje ove pjesme na društvenim mrežama navelo na razmišljanje i, evo, glasno razmišljam, i dijelim to svoje razmišljanje sa vama. 

Ukoliko se pod sistemom podrazumijevaju politički sistemi, oni su uvijek lagali – to nije ništa novo. “Veliki uporno zezaju male.” Zašto? Evolucija će to objasniti tezom kako najjači opstaju – i tako treba. Vjerovanje u stvaranje svijeta od strane dobrog božanskog bića tvrdi da je to rezultat grijeha koji se javlja u svakom pojedincu: “Svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju.” Ostali pate i trpe. Dokle? Pametniji popušta? Ali ne može ni pametan popuštati koliko lud može zatezati. I da li zaista postoji mogućnost promjene? 

Ne zanosim se idejom da imam odgovore na sva ova pitanja. Prepuštam ih mudrijima od sebe, onima čija je dužnost da njima lupaju glavu. Mene više interesuje doživljaj ovakvih sistema od strane nas malih, sitnih, te pitanje šta mi možemo da učinimo. Jedna od korisnih ideja pada mi na um, a potiče iz knjižice koju je napisao Erik Artur Bler, javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Džordž Orvel. Ne, nije u pitanju “1984” nego “Životinjska farma”. Životinje nisu zadovoljne uslovima života na farmi i podižu pobunu. Pobuna se završava pobjedom životinja, ali svinje koje preuzimaju vlast umjesto čovjeka uskoro počinju jednako da se ponašaju. Cijeli put pobune počinje geslom, “Sve životinje su jednake”, da bi stigao do “… ali su neke jednakije od drugih.” Ovaj roman završava kultnim pasusom: 

16143409811_a8727d42f8_b-1“Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće prepoznati ko je svinja, a ko čovjek.”

I poslije toliko godina ratovanja i prolijevanja (nedužne) krvi ono što je čudno jeste da veliki broj ljudi (posebno na našim prostorima) i dalje smatra revolucije kao najbolji način popravke loših okolnosti. Naravno, niko i ne razmišlja da nešto treba mijenjati kod sebe nego ono što je potrebno jeste zamijeniti one koji su trenutno na vrhu. Iako ne negiram potrebu promjene loše vlasti, smjena jednih loših da dođu drugi loši ne pomaže mnogo. To mi se čini veoma slično “magičnim” rješenjima koje nudi lažni isjelitelji: uvijek su u pitanju trikovi (npr. stavi ovo ispod jastuka …) koje treba da obaviš, a nikada poziv vlastitim karakterom da se pozabaviš. Na kraju krajeva, većina i želi promjenu koja je bolja samo za nas i naše (Evropska unija, Velika Srbija, Lijepa naša, Novi svjetski poredak …), a nikada za sve ljude koji su uključeni u globalni problem. 

your-kingdom-come1Za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, primjer Isusa Hrista čini se korisnim i kad se suočavamo sa lošom upravom. Obraćajući se onima koji su vodili negativan sistem u njegovo vrijeme, označio ih je kao djecu đavola, a njega nazvao ocem laži (jev. po Jovanu 8:44). Svoje sledbenike je pozivao da, dok žive i rade u negativnim sistetima (a negativnosti možemo pronaći u svakom koji je postojao i koji postoji i koji će postojati na ovoj zemlji), tragaju za vječnijim vrijednostima koje ne prolaze i koje pozitivno djeluje i na naše i na njihove (jev. po Mateju 6:33). I sam Hristos je osuđen od strane jednog sistema bez svoje krivice (jev. po Luki 23:4) i doživio najokrutniju kaznu i najsramotniju smrt. Ne znam koliko ko od nas uspijeva u slijeđenju Njegovog principa, ali ono što zasigurno možemo jeste da ponavljamo Očenaš i to posebno dio koji moli “da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu” (jev. po Mateju 6:10). Ne znam za vas, ali često mi se ovo čini kao jedino rješenje.