Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: „Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?“ (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.“ Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: „Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.“

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?