Quo vadis?

 

Nemati obaveze, biti “slobodan.” To zasigurno nije najveća vrijednost i najviši ideal bez obzira koliko mi to jedni drugima stalno ponavljali. Sa druge strane, ima trenutaka kada je čovjeku neophodno da ne mora ništa, kao što pišem u jednom od prethodnim tekstova. Kao neko ko već duži niz godina živi u kontekstu obaveznih mjesečnih izvještaja rada, počinjem da otkrivam ljepotu “umjetničke slobode.” Sad, trebalo bi i to definisati jer će svako od nas pod tim pojmom imati neko svoje razumijevanje. Mislio sam neki oblik kreativnog izražavanja koji ne traži usklađenost sa unaprijed određenim zahtjevima: vremenom, oblikom, sadržajem … Zato sam pomislio o jednoj novoj rubrici na ovom mom blogu koji bih nazvao … slika vrijedi više od 1000 riječi. Već godinu dana uploadujem slike koje napravim u hodu na svoj instagram profil. Neke od njih možete vidjeti i ovdje, na ovoj stranici, ispod teksta. Želim da ih u narednom periodu, s vremena na vrijeme, bez obaveze i moranja, podijelim i na ovoj web stranici uz par misli koje sam imao u trenutku pravljenja te fotografije. Neke moje asocijacije i ideje, zašto sam uslikao to što sam uslikao i šta sam pomislio da vidim u tom trenutku, na tom malom ograničenom kadru mog pogleda. 

Kuda ideš, Gospode? (Quo vadis Domine?) je pitanje koje legenda kaže da je postavio apostol Petar Hristu bježeći iz Rima tokom vremena progonstva. Na to mu je Hristos odgovorio da se ide u grad Rim da bude razapet ponovo. Legenda kaže da je to apostolu dalo snage da se vrati nazad gdje je doživio mučeničku smrt. Sjenkjevič piše roman s ovim naslovom, koji kasnije biva ekranizovan nekoliko puta.   

Kao dijete sam često maštao o nekom obliku zapisa o pređenom putu i kilometrima koje smo napravili svojim nogama. Kakve bi priče mogla ispričati naša obuća kada bi to bila u stanju? Naš hod se mnogo bolje očituje na nekim drugim mjestima našeg tijela i ličnosti. Ako bi se malo bolje zagledali možda bi mogli vidjeti nešto slično onome što vidite na ovim mojim starim skechers patikama. Ogrebotine, poderana i prljava mjesta, iznošanu kožu … Iznošanih patika se jednostavno riješimo i zamijenimo ih novim. To se ne ostvaruje tako lako sa našim uspomenama i unutrašnjim ožiljcima. Da bi ih bilo manje, možda bi trebali bolje pripaziti tokom sledećeg hodanja. Ako ništa drugo onda bar upitati sami sebe: “Quo vadis, dokle i zašto? 

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

  1. važno i hitno
  2. važno i nije hitno
  3. hitno i nevažno
  4. nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka “Kao prvo, ne moram ja ništa” čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da “posudite” autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.