O kontroli medija

Demokratija se zasniva na načelu Abrahama Linkolna da možete neko vrijeme varati sve ljude, i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete od svih ljudi praviti budale svo vrijeme. Ako je jedna vlada korumpirana i ne čini ništa da narodu poboljša život, na kraju će to shvatiti dovoljno građana da smijenu vladu. Samo što kontrola vlade nad medijima potkopava Linkolnovu logiku zato što sprečava građane da uvide istinu. Zahvaljujući monopolu nad medijima vladajuća oligarhija može stalno iznova da svaljuje krivicu za svoje neuspjehe na druge i da skreće pažnju na spoljnje prijetnje – stvarne ili izmišljene. Kad živite pod takvom jednom oligarhijom, uvijek je tu neka kriza koja ima prednost nad tako dosadnim pitanjima kao što su zdravstvena zaštita i zagađenje. Ako se nacija suočava s opasnošću od stranog osvajača ili nekim demonskim podrivanjem iznutra, ko još ima vremena da brine zbog toga što su bolnice preopterećene ili rijeke zagađene? Svojeručno stvarajući beskrajni niz kriza, korumpirana oligarhija može u beskonačnost da produžava svoju vlast.

Harari, „21. lekcija za 21. vek“

 

Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: „Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?“ (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.“ Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: „Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.“

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

Fudbal naš nasušni

Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂

Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA „94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo „jaču“ od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta.

Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam – ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa.

„Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L’athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire.“

„Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića,“ govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani – ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno – bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova.

Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo – Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. „Nepravda, pa to ti je,“ rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.

 

Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. 

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve  njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). 

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u „isti koš“) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. 

«Teško vama» x 7 

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). 

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. 

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. 

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. 

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. 

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. 

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. 

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom. 

Ispunjen život

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
„Ne treba nam dugo“ – odgovoriše ribari.
„A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?“ Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice.
„Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?“
„Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevni odmor provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, družimo se i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen.“
Gospodin turista im predloži: „Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.“
„I šta onda?“
„Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Meksiko Siti, Los Anđeles ili čak Nju Jork! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!“
„Koliko bi nam vremena trebalo za to?“
„Dvadeset do dvadeset pet godina“.
„I onda?“
„Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milione!“
„Milione? Stvarno? A onda?“
„Onda možete otići u penziju, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz druženje i pjesmu.“
„Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?“ – upitaše Meksikanci.

Naravoučenije: „Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane.“ (Sveto pismo)