Novogodišnja čarolija

Jedno od najvećih razočarenja tokom odrastanja je shvatanje kako ne postoji čarolija. Bilo je tako ugodno sanjati o pronalasku Aladinove lampe ili bilo koje slične čudesne naprave. Dobro, bile bi dovoljne i čarobne riječi koje samo posebni saznaju. U svakom slučaju, čarobne lampe i magične riječi treba da riješe sve što želimo da se riješi. Kod starijih je to posao; ako ne posao onda može i novac, ne mora nužno posao. Kod još starijih zdravlje; kod mlađih ljubav; kod još mlađih škola, a kod najmlađih igračke. Većina naših želja se kreće negdje u ovom spektru. Neke naše želje se nikad neće ostvariti – ko zna, možda je to i dobro. A za mnoge druge, ne moramo čekati Novu godinu.

Sad, ne želim da dalji dio ovo teksta zvuči kao iz knjige „uradi sam.“ No koliko god te knjige djelovale dosadno, ima u njima dio istine: on se uglavnom odnosi na sam naslov. Znam da naše okruženje ima veliki uticaj na mnoge od naših mogućnosti. Ali pokušajmo svojim postupcima uticati na svoj život. Npr., šta god radili, odlučimo da to radimo dobro. Siguran sam da će prije ili kasnije – vjerovatno kasnije – neko primijetiti ono što radite i ponuditi vam da to, ili nešto slično, raditi ozbiljnije, više i u timu sa drugim ljudima. Dio onog savjeta koji je sveti Sava dao lijenoj ženi i dalje je jako aktuelan: „Porani Jelo i odocni Jelo, i porašće ti klupko Jelo.“ Naučite da ustajete ranije, pod uslovom da ste legli na vrijeme. Budite iskreni i pošteni, bez obzira što vam govore kako je to davno prestalo biti popularno. Unesite u svoj život pozitivne promjene ukoliko očekujete pozitivne rezultate. Najluđa noć zna da donese i lude posledice, zato i kad proslavljate, slavite mudro. Čitajte više, a u ekrane gledajte manje. Jedite umjereno i zdravo, a krećite se češće.

Ovdje ću stati. Ako ste čitali, vjerovatno ste odavno poželjeli da nađete čarobnu lampu. Na žalost, ona ne postoji. Zato ovo što pišem govorim i samom sebi. Nadam se da će mi određene odluke i neke promjene pomoći da u narednoj godini nešto od svojih misli zapišem češće na ovom mjestu. Zato krećem sad, a vama želim sretnu Novu godinu!

Želim, želim, želim …

iStock_000009412810XSmall-425x250Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno.

Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju.

Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je 200px-Kamakura_Budda_Daibutsu_front_1885potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami.

Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom.

Isus iz Nazareta, koga stiliti tvrde da slijede, je ipak imao drugačije stavove. Samim svojim dolaskom na ovaj svijet, on je prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Njega su optuživali da suviše pažnje daje „tjelesnim“ stvarima, za razliku od Jovana Krstitelja, njegovog preteče, koji je opet djelovao suviše asketski. Stara mudrost kaže kako onima koji to ne žele nije moguće ugoditi. No Isus je pokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje.

Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje Simeon_Stylites_stepping_downprosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih TV evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem (pa i njihovom) novčaniku.

Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. Ovo me podsjeća na  riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…

To ‘nako u ovom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Život je dar i treba ga živjeti. Treba uživati u njemu. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno – jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle. I one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle?“ Ako se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim „igračkama“ gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Kao što grupa Kansas pjeva, naše najbolje želje su samo dust in the wind, prašina na vjetru.

Zbog svega ovoga mi se čini da rečenica engleskog pisca C. S. Lewisa unosi nadu : “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.” Bolji, drugačiji, ljepši … koji ne može nastati kao rezultat sukoba svjetskih sila. Možda se baš u božićnoj priči, koja je na našim prostorima prisutna s obe strane Nove godine nagovještava put u taj bolji svijet.

Naša dragocjena paganska prošlost

20160114_105605-1Bez obzira da li ljudski život posmatramo sa evolucionističke tačke gledišta ili ste bliži mom uvjerenju da je istorija ljudskog početka i roda opisana u knjizi koju nazivamo Sveto pismo, svaki narod je u određenom periodu svoje istorije bio paganski. Ovaj prisvojni pridjev koristim u kontekstu označavanja svih onih i svega onoga vezanih/nog za politeističke religije prepune magijsko-simboličkih rituala bez jasno određenog učenja, vjerovanja ili dogme. Dominacijom monoteističkih religija (judaizam, hrišćanstvo, islam) veliki dio svijeta počinje da posmatra svijet iz druge perspektive, iako se mnogi teško i nevoljno odriču svoje paganske zaostavštine, čime često nastaju veliki otkloni od prvobitne, početne ideje ili se pravi vjerska sinergija suprotnih pogleda.

Jedna od takvih pojava su i đolomari. Vjerujem da je mali broj vas ikada do sada čuo za ovu riječ, osim ako se početkom godine niste slučajno zatekli u nekoliko rijetkih makedonskih sela koji su zadržali ovaj događaj. U pitanju je poseban način dočekivanja 14. januara, u pravoslavnom kalendaru označenom kao dan posvećen Vasiliju velikom, zbog čega se ovaj festival naziva i Vasilica. Ako biste proveli sat-dva na sredini sela gdje se sve ovo događa vidjeli biste sledeće:

Dvadesetak prerušenih osoba ogaravljenih lica obučenih u čudne i strašne kostime okićene velikim zvonima i praporcima koji igraju uz zvuke i buku koju prave skakanjem. Većina je jednako obučena, u crno, iako se izdvajaju još tri ženske (iako učestvuju samo muškarci) osobe: dvije mlađe obučene u bijelo (nevjeste) i jedna kao stara osoba. U pitanju su slike stare i nove godine. Sama razlika u boji odjeće ukazuje na sukob koji se odvija među njima. Za vrijeme trajanje ovog događaja u blizini stalno gori vatra zapaljena protekle večeri, kada se „ispraćala“ stara godina uz rakiju i vino. Igrom i skakanjem u kolu se tjeraju loše stvari i zli duhovi, dok se usred kola simulira polni akt prvo sa babom, a onda i sa nevjestama. Kao i u svim drugim paganskim mitovima, ovo nosi ideju plodnosti. Naknadno se u krug ubacuju i posmatrači, koje udaraju štapovima a izlaz dobijaju jedino uz plaćanje. Pred sam kraj se dovodi magare sa djetetom i posjećuje svaka kuća radi sakupljanja hrane i poklona, poput koledara. Djeca imaju važnu ulogu jer su oni ti koji će održati ovu tradiciju i nastaviti je dalje upražnjavati. Iako postoji vođa, cijeli ritual je prilično haotičan i nepredvidiv.

20160114_112858Fokus na čovjeku i njegovom obavljanju obreda jeste osnovna razlika između svetopisamske poruke i (skoro svih) paganskih ideja i mitova. Ukoliko čovjek zaboravi ili zapostavi određeni ritual u kome su svi njegovi preci revno učestvovali, njegova sreća i budućnost biva dovedena u pitanje. Sa druge strane, jevanđelje stavlja glavni akcenat na djelo koje je Hristos, utjelovljeni Bog, obavio u korist čovjeka: život, smrt i vaskrsenje. Čovjekova odgovornost je u primanju a ne iniciranju spasonosnog čina. Time je ovo Hristovo djelo skroz suprotno svemu što je do tada čovjek pokušavao da uradi za bolju budućnost (plodnu novu kalendarsku godinu) i vječnost (spasenje). Tek kada čovjek shvati ovu činjenicu biva potaknut na pozitivno djelovanje u korist svoje okoline, nikad ne zaboravljajući da ništa od toga ne doprinosi njegovom spasenju. Dakle, djelujemo pozitivno „zato što smo spaseni“ a ne „da bi bili spaseni.“ Činjenica da djela ne pomažu spasenju čovjeka, a da je čovjek pozvan na određeni oblik življenja i ponašanja, ostavlja prostor da primamljivi aspekt paganstva vaskrsne i u samom hrišćanstvu. Tada život bude tumačen u kontekstu takvih obreda i rituala koji onda zamijene stvarnost dara spasenja i mi počinjemo da ga otplaćujemo našim sitnim djelima dobrote ili obredima.

 

Najbolji novogodišnji poklon

Screen Shot 2016-01-04 at 11.36.34Da, znam: malo kasnim sa temom. Nova godina je već iza nas. No zavisi, postoji još novih godina u ovom i sledećem mjesecu koje će ljudi proslaviti. Ali vjerovatno ima i onih- poput mene – koji još nisu podijelili novogodišnje poklone svojim najmilijima. Tako da pišem o najboljem novogodišnjem poklonu kojeg možete da podarite svojoj djeci.

Nekoliko sedmica prije Nove godine počeli su na moju email adresu pristižu sve mogućnosti za potencijalne darove. Jedna od njih je bila od poznate američke korporacije koja se bavi proizvodnjom i prodajom komjutera, telefona i tableta. I oni su me uvjeravali kako „još uvijek nije kasno da se pokloni nešto posebno.“ A to posebno je, naravno, jedan od njihovih skupih uređaja. I mi tome uveliko vjerujemo: poseban poklon mora biti opipljiv i skup. Tome učimo i našu djecu: oni imaju takva očekivanja. No postoji jedan mnogo bolji poklon, i mnogo potrebniji, neprocjenjivo vrijedan i skup, koji roditelji mogu dati svojoj djeci.

Vrijednost i važnost tog poklona sam tek prepoznao nakon odlaska u jednu ustanovu u gradu u vrijeme darivanja. To je dom za djecu bez roditelja. Praznici su vrijeme kada se mnogi ove djece sjete i tada ova djeca imaju mnoštvo poklona i darova. Prije par godina bio sam saradnik jednog projekta koji je nosio naziv „Stariji brat, starija sestra.“ Ideja je da svako dijete iz ovog doma ima jednu stariju osobu – najidealnije studenta srodnih studija – koji će provoditi vrijeme sa tim djetetom i „izigravati“ starijeg brata ili sestru. Dok sam bio dio tog projekta, dobio sam sledeću informaciju od osoblja doma: „Svako od ove djece ima na raspologanju 5-6 osoba koje pokušavaju da odgovore na sve njegove potrebe. Inače, u normalnim okolnostima, za sve to su dovoljne samo dvije osobe: majka i otac.“

nashville-gay-parents-jason-demarcoMajka i otac! Kako te dvije riječi silno zvuče. Na žalost, u našem vremenu one više nemaju istu vrijednost i važnost, kao nekada. Savremeni čovjek smatra da savremeno dijete može živjeti i bez toga; smatra kako je djetetu dovoljan samo otac, ili samo majka, ili dvije majke, ili dva oca – iako domovi za djecu bez roditelja potvrđuju sasvim suprotno. Ono što vašem djetetu najviše treba u novoj kalendarskoj godini, dok biva starije, svjesnije, pa čak i samostalnije, su otac i majka. To je najveći poklon koji možete da im pružite.

Volim sledeću pričicu i sa njom završavam ovaj kratak tekst. Djeca su se na nekom rođendanu hvalila svojim majkama. Sve je počelo kada je jedan dječak rekao: „Moja mama pravi najbolje pite na svijetu.“ Jedan drugi upao mu je u riječ: „Moja majka svira na klaviru bolje od svakog drugog!“ Jedna djevojčica, pokazujući na svoju haljinu, kazala je: „Moja mama šije ljepše haljine od onih koje se mogu naći u radnjama.“ Očigledno da je svako dijete imalo majku koja se odlikovala izuzetnim sposobnostima.

Ali, jedan dječak kao da nije imao ništa da kaže. Ćutao je sve dok ga neko nije upitao: „Da li tvoja majka zna nešto da radi?“ Ustima koja su bila puna kolača, promrmljao je: „Možda ne zna.“ Ali tada su njegove oči zasijale i on je sa oduševljenjem dodao: „Ali sa njom je neobično lako živjeti!“

44595c3b8e95d7c78689ff8adaa2eb74U svijetu koji ne znamo šta da donosi, a koji toliko toga nudi i obećava, naročito onima koji su najmanji i najranjiviji, potreban je dom, potreban je otac i potrebna je majka. Potrebna je sredina u kojoj mogu odrastati na pravilan način. Tome neće pomoći skupe igračke, rođendaonice i igraonice, dadilje i plaćene radnice vrtića. To mogu da daju samo roditelji. I sam sam otac dva djeteta i znam koliko je to izazovno, ali čvrsto vjerujem da će donijeti bolji rezultat od najskupljeg Apple, Samsung ili bilo kog drugog gadžeta ili poklona.