Sveti Jovan i XXI vijek

Prošle sedmice je obilježen dan posvećen Jovanu Krstitelju, biblijskoj ličnosti koja je najpoznatija po tome što je krstila Isusa iz Nazareta na rijeci Jordan. No osim ovog događaja, Jovan Krstitelj je poznat po još nekim stavovima koji se mogu naučiti iz njegovog života i primjera, od kojih ću u ovom pisanju izdvojiti samo dva: njegov skromni život i razotkrivanje nemorala javnih ličnosti svog doba.

O načinu života ovog propovjednika u jev. po Mateju 3:4 zapisano je sledeće: „A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.“ Imajući na umu da su biblijski pisci pravili selektivne zapise događaja i detalja (pisali su ono što su željeli da naglase, a izostavljali opet druge stvari koje su se takođe desile ali nisu imale posebnu poruku za tadašnji i kasniji naraštaj), postavlja se pitanje zašto je jevanđelista Matej zapisao ove riječi? Budući da je Isaijino proročanstvo o preteči Mesije našlo svoje ispunjenje u ličnosti Jovana Krstitelja, tome je trebalo da odgovora cijela njegova pojava. Ona je bila veoma skromna, obična i jednostavna – baš kakav je bio i sam Mesija, koga je Jovan najavljivao. Šta više, ovo je bila uobičajena odjeća proroka Starog zavjeta sa kojima se Jovan, na ovaj način, poistovijetio. Njegova hrana je takođe bila jednostavna što ne znači da je na jelovniku bila ovo jedina opcija. O skakavcima postoji dvostruko mišljenje: 1) da je to vrsta letećih insekata koja je po jevrejskom propisu ishrane dozvoljena za jelo (3. Moj. 11:22) i 2) da je to vrsta ploda neke biljke na Bliskom istoku koja je odskakala od zemlje nakon što je padala sa te biljke te zbog toga nazvana skakavcima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno pouka ovog teksta: oni koji žele da slijede život i učenje ovog propovjednika trebali bi da pokažu skromnost i jednostavnost u oblačenju i ishrani. Mislim da je ovo zaista potrebno današnjem naraštaju, kako mlađem tako i starijem.

Drugi važan detalj iz života Jovana Krstitelja tiče se njegovog javnog istupa protiv Iroda, tadašnjeg nosioca vlasti. Glavni razlog njihove nesuglasice bio je nemoralni način života ovog „političara,“ što je Jovan Krstitelj javno ukorio, iako ga je to stajalo njegovog života: „Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati“ (jev. po Mateju 14:3-4). Irod je preuzeo ženu svog brata i oženio se njome, što je po mjerilima moralnog zakona bilo ilegalno: osoba koja bi se razvela mogla je ponovo da stupi u brak jedino u slučaju smrti svog bračnog druga ili preljube. U ovom slučaju, Irod nije imao pravo na brak sa ženom svog brata, dok je on još uvijek bio živ. Irodijadi se nije svidjela ova primjedba proroka, te je iskoristila trenutak kada je njen muž Irod bio pod dejstvom alkohola. Naime, poslala je svoju ćerku Salomu, iz prvog braka koja je izvela zavodljiv ples pred Irodom i njegovim gostima, nakon kojeg joj je on obećao „i do polovine svog carstva“ (jev. po Marku 6:23). Saloma je po nagovoru majke tražila glavu Jovana Krstitelja na tanjiru. Iako se njegova savjest bunila, ali zbog svoje zakletve i gostiju, Irod je udovoljio ovom zahtjevu. Tako je Jovan Krstitelj završio svoj život.

Dvije posebne pouke, dakle, iz života Jovana Krstitelja se tiču etike: pitanja kontrole nad apetitom, vladanja sobom i to na području hrane i seksualnosti. Nisu li ovo zaista relevantna pitanja i za svakog čovjeka danas? Dok se jedni prejedaju i razbacaju hranom, drugi gladuju i umiru od neuhranjenosti. Uzdržavanje od loše hrane i alkoholnih pića se smatra slabošću, čak i među mnogima koji sebe nazivaju hrišćanima. A šta tek da se kaže o seksualnosti, koja je izgubila svaki oblik privatnog i ekskluzivnog. Sveto pismo seksualni odnos izričito stavlja u kontekst heteroseksualne monogamije: bračnog odnosa izmedju muškog i ženskog. Ovo se čini nepoznato mnogim crkvama koje tvrde da ovu knjigu uzimaju kao svoju vodilju. Jedina granica za bilo kakva seksualna ponašanja se vidi u obostranoj saglasnosti učesnika. Granica razdvajanja odraslih od seksualno nezrelih se sve više smanjuje i u nekim državama Evrope dvanaesta godina je usvojena kao pravna norma. Osim verbalnog prijanjanja uz ovog svetitelja, očigledno da nam je potrebno mnogo više: usvajanje njegovih etičkih i moralnih vrijednosti na svakom aspektu svog života. Njegov primjer poziva one koji se nazivaju sledbenicima osobe koju je on krstio da zauzmu stav koji nije popularan i često je suprotan zeitgeistu, duhu našeg vremena. Da bi se mogli oduprijeti lošem oko sebe, moramo početi sa onim u sebi. Ali, čini se da je mnogim hrišćanima lakše ukloniti zapis o liku Jovana krstitelja sa stranica svetih spisa i pustiti se niz struju, da ih vodi nosi. 

Definicija otmjenosti

Gospodja-Ministarka-PLAKATŽIVKA: Izvolite vi meni samo reći što je otmeno i šta bi trebalo još učiniti. Sve ću ja to učiniti.
NINKOVIĆ: Znate li koju igru na kartama?
ŽIVKA: Znam žandara.
NINKOVIĆ: Ah! … Vi morate naučiti bridž.
ŽIVKA: Šta da naučim?
NINKOVIĆ: Bridž. Bez bridža se ne da zamisliti otmena dama. Naročito vi imate nameru da prizivate i diplomatski kor, a diplomatski kor bez bridža, to nije diplomatski kor.
ŽIVKA: (kobajagi ubeđena): Pa, da!
NINKOVIĆ: Gospođa, razume se, puši?
ŽIVKA: Taman! Ne mogu čak ni dim da trpim.
NINKOVIĆ: I to, gospođo, morate naučiti, jer bez cigarete se ne da ni zamisliti otmena dama.
ŽIVKA: Juh, bojim se ugušiću se od kašlja.
NINKOVIĆ: Znate kako je: otmenosti radi čovek mora pogdešta i da podnese. Nobles obliž. I još nešto, gospođo, ako mi dozvolite samo da vas pitam?
ŽIVKA: Je l’ to opet zbog otmenosti?
NINKOVIĆ: Da, gospođo, samo, pitanje je… kako da kažem… vi mi, je l’ ts, nećete zameriti, pitanje je vrlo delikatno. In kestion tu ta fe diskret?
ŽIVKA: Molim!
NINKOVIĆ: Ima li gospođa ljubavnika?
ŽIVKA (iznenađena i uvređena): Kako? Ja, pa za kakvu vi mene držite?
NINKOVIĆ: Ja sam vam unapred rekao da je pitanje vrlo delikatno, ali, ako želite da budete otmena dama, in fam di mond, vi morate imati ljubavnika.
ŽIVKA: Ali ja sam poštena žena, gospodine!
NINKOVIĆ: Ekselan! Pa to je baš ono što je interesantno, jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno.
ŽIVKA: No, samo mi još to treba.
NINKOVIĆ: Ja vas uveravam, gospođo, da samo tako možete biti otmena dama, dama od položaja, in fam di mond, ako igrate bridž, ako pušite, i ako imate ljubavnika…
ŽIVKA: Ju, teško meni! ‘Ajde za taj bridž i za to pušenje kako-tako, ali za toga ljubavnika…
cb0fb1d91c4f61274363adfd485gm2NINKOVIĆ: Pitali ste me i ja sam smatrao za dužnost da budem iskren i da vam kažem. Razume se, vaša je stvar kako ćete postupiti. Možete vi biti ministarka i bez bridža i bez cigarete i bez ljubavnika i uopšte bez otmenosti.
ŽIVKA: Pa dobro, a gospođa Draga je l’ ona igrala bridž?
NINKOVIĆ: Razume se! Naučila je!
ŽIVKA: I pušila je?
NINKOVIĆ: Razume se.
ŽIVKA: I… ono?…
NINKOVIĆ: Da, gospođo, da, imala je ljubavnika.
ŽIVKA (zabavljajući se, vrlo radoznalo): A ko je to bio?
NINKOVIĆ: Ja.
ŽIVKA: Vi? A je l’ gospa Nata bila otmena?
NINKOVIĆ: Još kako!
ŽIVKA: A ko je bio njen?
NINKOVIĆ: Opet ja.
ŽIVKA: Pa, kako to…. vi onako redom?
NINKOVIĆ: Čim kabinet da ostavku i ja dam ostavku.
ŽIVKA: A vi ste samo dok je osoba na vladi?
NINKOVIĆ: Pa da, gospođo! Dok je gospođa ministarka na vladi, ona mora biti otmena; čim nije više na vladi, ne mora biti otmena.
ŽIVKA: Pravo da vam kažem, to mi nikako ne ide u glavu.
NINKOVIĆ: Međutim, ništa lakše od toga. Od svega što sam vam kazao, bridž je najteži. Jer šta je pušenje — iskašljete se malo pa gotova stvar, a šta je ljubavnik — iskompromitujete se malo pa gotova stvar, ali bridž je, verujte, vrlo teška i komplikovana igra. En že kompliks, me tre distange.
ŽIVKA: Ali ja bih, gospodine, želela da ostanem poštena žena.
NINKOVIĆ: Pa ostanite, ko vam to brani!
ŽIVKA: Kako to »pa ostanite«, a ovamo bridž? Zar da igram bridž, pa da ostanem poštena?

Isus i grešnica

U činu opraštanja ovoj ženi i hrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Iako ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećanje krivice, On ipak ne želi da osudi, već da spase. Svijet je za ovu zabludjelu ženu iamo samo podsmijeh i prezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao saučešća prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni fariseji optuživali, Isus joj je naložio: “Idi, i od sada više ne griješi.”

jesus1

Hristov sledbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, dok vole grijeh. Hristos mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Hrišćanska ljubav je spora da osudi, brza da zapazi pokajanje, spremna da oprosti, da ohrabri, da postavi onoga koji luta na stazu svjetlosti i održi njegove stope na njoj.

(Isusov život, misao na tekst iz jev. po Jovanu 8:2-11)

Vanredna učenica Jovanka

Čitam u novinama priče o našim političarima koji su u poznim godinama, kroz rad i uz rad, kako se to nekad govorilo, završili fakultete ali ne mogu da se sete na kom su odseku diplomirali, koji su magistrirali ili doktorirali i došli do diploma za kraće vreme nego što je običnom čoveku potrebno da završi auto školu i dođe do vozačke dozvole, a iz ličnog iskustva znam kakve i kolike pritiske na profesore i direktore srednjih škola vrše đački roditelji, naročito oni koji imaju “vezu“ sa nekim na nekom „visokom mestu“. Sve ove gorke stvari podsetile su me na jedan događaj od pre tačno šezdeset godina.

Davne 1955. godine bio sam učenik petog razreda Druge mešovite gimnazije na Banovom Brdu u Beogradu. Te i sledeće godine, vanredna učenica gimnazije bila je Jovanka Broz. Da, Jovanka, supruga Josipa Broza Tita. E, sad, za mlađe čitaoce treba reći ko je bio taj čovek. O njemu su napisane desetine i desetine knjiga, ali, sasvim kratko on je tih godina bio predsednik Jugoslavije, maršal Jugoslavije, vrhovni zapovednik Jugoslovenske Narodne Armije, tada jedne od najjačih u Evropi, generalni sekretar, Komunističke partije Jugoslavije, nosilac tri ordena narodnog heroja Jugoslavije i svih ostalih jugoslovenskih ordena, počasni član ili doktor desetina Akademija nauka…..

skolski-dnevnikNjegovo ime su nosili Titograd, Titov Veles, Titovo Užice, Titov Drvar, Titovo Velenje …, glavne ulice u skoro svim gradovima Jugoslavije, stotine škola, rudnika, fabrika….. O njemu se pevalo u narodnim i zabavnim pesmama, njegova slika je bila na prvoj strani u svim bukvarima, njegovi govori i njegove svakodnevne aktivnosti su bili na prvim stranama svih novina….. U svim republikama je imao na raspolaganju najmanje po jednu ogromnu vilu, imao je svoje ostrvo Vangu sa ogromnim parkom i ličnim zoološkim vrtom. Imao je svoj „Plavi voz“ kojim je krstario po Jugi i veliki brod „Galeb“, kojim je, po nekoliko meseci, krstario po svetskim morima i okeanima, o čemu smo mi bili redovno obaveštavani preko „Filmskih žurnala“, koji su prikazivani u svim bioskopima pre početka svakog filma. Uživao je ogroman ugled širom sveta. Na ravnoj nozi, a najčešće i malo više od toga, razgovarao je sa engleskom kraljicom, sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država, sa prvim čovekom
Sovjetskog Saveza… Gosti, u Beogradu i na Vangi, su mu bili kraljevi, carevi, državnici, najčuveniji svetski glumci, pisci… Da skratimo priču, u Jugoslaviji, on je bio „Bog i batina“: ono što on kaže, istog trenutka se pretvaralo u zakon za više od dva miliona čalanova komunističke partije, a preko njih i za sve ostale građane Jugoslavije, a za one kojima se to što je on rekao, makar i sasvim malo nije sviđalo, a oni bili neoprezni pa to nekome i rekli, bilo je više mesta „za razmišljanje“, od kojih je najpoznatiji bio zatvor na Golom Otoku.

A supruga TOG čoveka je, držeći se svih stavki Zakona o srednjim školama Srbije, po istoj proceduri i na isti način kao i sve druge vanredne učenice i učenici, polagala redom ispite iz svih predmeta sedmog, pa, iduće godine, osmog razreda gimnazije. (To su danas treći i četvrti razred gimnazije.) Desilo se da sam je jednom prilikom lično video. Stigla je automobilom koji je šofer parkirao u blizini glavnog ulaza u današnji hotel „Šumadija“. Šofer je ostao u kolima, a Jovanka, sa torbom u ruci, obučena u skromnu crnu haljinu, zajedno sa još jednom mlađom ženom, je pešice išla Ščerbinovom ulicom, ka glavnom ulazu u današnju osmogodišnju školu „Josif Pančić“, u kojoj je tada bila i gimnazija. Nas nekoliko „drugara iz kraja“ smo sedeli na jednom malom zidiću, delu ograde neke kuće, i svima nam je bilo veoma interesantno da, na nekoliko koraka udaljenosti, vidimo, danas bismo rekli, „prvu drugaricu“ Jugoslavije.

jovankaitito-totovilleNeko je glasno uzviknuo njeno ime, ona se, onako u prolazu, okrenula ka nama, osmehnula se i diskretno nam mahnula rukom. Vremenom je činjenica da je Jovanka Broz vanredna učenica naše škole postalo nešto sasvim obično, na šta niko nije obraćao neku posebnu pažnju. A onda je 1956. godine, kao bomba, odjeknula vest: MAKSA OBORIO JOVANKU. Maksa je bio naš profesor matematike Bogoljub Stanojević. To je bio jedan tih, povučen čovek za koga je, tako smo mi mislili, u životu postojala samo MATEMATIKA. Uvek lepo očešljan i uredan, nosio je, koliko se sećam, uvek jedno isto, skromno ali brižljivo ispeglano odelo, belu košulju i kravatu. Na nogama, savršeno čiste cipele, na nosu male naočare u okruglim okvirima. Niko se nikada nije žalio na njegovu ocenu, ocenjivao je tako tačno i tako pošteno da je Sveti arhangel Mihailo mogao da ga uzme za pomoćnika. U to vreme dvojka je bila ono što je danas jedinica – neprelazna ocena, i svima u školi, i nama đacima i našim profesorima, bilo je savršeno jasno da Jovanka nije znala za više od 2,49  (makar 2,50) i da nije imala nikakve šanse da dobije prelaznu ocenu, makar neku trojčicu. Ali… ona je bila NJEGOVA supruga. Pre par meseci, naš ministar finansija, kada mu, po pravilima službe, u pošti traže ličnu kartu, kaže službenici: „Znate li vi ko sam JA?“. Jovanka, kad je čula da nije položila ispit, nije rekla ništa, ustala je, pozdravila članove komisije i –otišla kući. U sledećem ispitnom roku je položila ispit. Nije mi poznato da li je neko nešto zamerao Maksi, tek u tom sledećem roku, on, na svoj lični zahtev, nije bio u ispitnoj komisiji, ali je, na našu veliku radost, ostao u našoj školi, a par godina kasnije je prešao u ministarstvo prosvete, gde je radio kao školski nadzornik za matematiku i gde je dočekao penziju.

Danas, kada se, posle tolikih godina, setim svojih dragih profesora iz Druge mešovite gimnazije, pomislim kako mi danas živimo u nekoj drugoj zemlji, u zemlji u kojoj ne žive ljudi poput Makse, koji će na ispitu da obore onog koji ne zna, makar da mu je Bog otac, i poput Jovanke, koja nije rekla „Znate li vi ko sam JA“ , mada je bila udata za “Boga.”

Autor nepoznat