Oznaka: nedjelja

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha. 

JAP344Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da “ne živi čovjek o samom hljebu”, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21). 

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da  smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

suicide_unpardonable_sin-1024x640Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: “Ja sam put, istina i život” (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa. 

Odmor

Mnogi od nas žive u veoma napetom i ubrzanom okruženju ispunjenom sa toliko mnogo obaveza a sa toliko malo vremena. Majka Tereza je izgovorila ove riječi: „Mislim da je današnji svijet okrenut naopako i da postoji toliko patnje jer ima veoma malo ljubavi u našem domu, u našim porodicama. Mi nemamo vremena za svoju djecu, mi nemamo vremena jedni za druge. Nema vremena da uživamo jedni u drugima.“ U većini slučajeva, zarađivanje, postizanje uspjeha, dominira svakim aspektom života do tačke kada se brak, porodica, pa čak i zdravlje žrtvuje.
Neki će reći da je ovo stav lijenjivaca, onih koji ne vole ili izbjegavaju težak i naporan rad. I to je možda tačno. Ali sve više se primjećuje da upravo ono što je trebalo biti blagoslov postaje prokletstvo: ko nije čuo za oca koji radi svo vrijeme, tvrdeći da on to čini „za svoju porodicu,“ dok na kraju upravo je ta porodica ona koja pati zbog očevog stalnog odsustva.
Svako od nas ima potrebu za dnevnim odmorom. Česti nedostaci sna, vremenom, dovode do negativnih posledica na fizičkom i emotivnom polju. Bez obzira koliko mladi, koliko zdravi ili koliko jaki se osjećali, naša tijela trebaju odmor, i prije ili kasnije neumjereni životni stil će donijeti svoju neugodnu žetvu.
Ali odmor znači više od prestanka sa fizičkim aktivnostima. Naravno da i ovo ima svoje mjesto. Ali, odmor nikada ne treba da bude definisan samo onim što mi ne radimo. Odmor, za razliku od neaktivnosti, ima svoj cilj, smisao, oblik i smjer. To nije isto što i besposlica. Odmor ne neophodna nadopuna radu. Jedno bez drugoga gubi svoj smisao.
Sa biblijske tačke gledišta, odmor i rad imaju svoje porijeklo u samom početku ove planete, tačnije prilikom njenog stvaranja. Bog je uredio dan i noć baš kao što tekst iz 1. knjige Mojsijeve stalno ponavlja „i bi veče i bi jutro…“ Nauka je potvrdila da određeni lučenje određenih hormona prati upravo ovaj poredak dana i noći te da jedan od njih, melantonin, ima svoje precizni raspored: od 22 sata do 1 poslije ponoći. A upravo je on zadužen za obnavljanje i osvježavanje našeg tijela i izgleda.
Dalje, na ovaj dnevni odmor, Biblija nadovezuje sedmični odmor. Sa ovim načinom funkcionisanja slažu se i religiozni i nereligiozni. Odavno je uspostavljen kraj sedmice kao vrijeme nerada i odmora. Sa razvojem rada i povećanjem krize, povećavao se broj nezaposlenih, a često smanjivao broj slobodnih neradnih dana. Sa druge strane, religiozni ljudi svih boja se slažu da jedan dan u sedmici bi trebao biti odvojen po strani i posvetiti ga Bogu, porodici, sebi … Ono sa čim se oni još uvijek nisu složili jeste koji bi taj dan trebao biti. Iako je opšte prihvaćena nedjelja, prepoznaje se petak kao dan posebne molitve ili bogosluženja, tzv. džuma (što u prevodu sa arapskog znači petak). Među Jevrejima i nekim manje brojnim protestantskim skupinama postoji obilježavanje subote, kao sedmog dana odmora. Najveći broj njih kaže: Izaberi sebi jedan dan, nije važno koji, neka bude jedan od sedam i neka bude onaj koji tebi odgovora. Važna je suština, odmor.
Za one koji žele da slijede biblijske upute u ovom smjeru biće dovoljno podsjetiti se dva stiha. Jedan se nalazi u Starom, a drugi u Novom zavjetu. Prvi govori o tome da je Bog odmorio u sedmi dan, subotu, nakon šest dana stvaranja (1. Moj. 2:1-3). Drugi bilježi kakvu praksu je Isus imao i koji dan za njega je bio sedmi dan (Lk. 4:16). Iako određene crkve uče o teologiji trasfera, prenosa svetosti sa sedmog dana subote na nedjelju, sama Biblija ne poznaje takvu promjenu.