Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije “Žetva”, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim. 

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.

4 situacije kada je poželjno da čovjek udari ženu

man-hitting-womanPoslednje vrijeme se dosta priča o pravima. U pitanju su prava manjina, prava djece, prava žena. Ovo poslednje na nekim prostorima mnogima stvara glavobolju: negdje ženama (doslovno), a negdje muškarcima. To su oni prostori gdje se veoma malo ili nimalo govori o nasilju nad ženama od strane (njihovih) muškaraca. Mnogi kažu kako ne postoji dobar razlog da čovjek udari ženu. Ja se s tim ne slažem. Imam sina od dva mjeseca i kako odrasta učiću ga da za to postoji najmanje četiri situacije, koje dijelim u ovom tekstu. Dakle, četiri situacije kada je dopušteno i poželjno da čovjek bude grub prema svojoj ženi.  Continue reading “4 situacije kada je poželjno da čovjek udari ženu”

Jevanđelje i (ne)nasilje: (Ne)opravdanost rata

„Bla­že­ni krot­ki, jer će na­sle­di­ti ze­mlјu“ (Mt. 5, 5).

Isto­ri­ja lјud­skog ro­da se ne­ret­ko pre­po­zna­je kao isto­ri­ja ra­to­va­nja, a čo­ve­čan­stvo bez su­ko­ba se sma­tra uto­pi­jom. Po­zna­ti fi­lo­sof Le­šek Ko­la­kov­ski go­vo­rio je da je „dru­štvo bez kon­fli­ka­ta tvo­re­vi­na ma­šte“, jer je „ce­lo­kup­no lјud­sko is­ku­stvo is­pu­nje­nom po­sto­ja­njem zla“. Lju­di, da­kle, ni­su u mo­guć­no­sti da bi­ra­ju iz­me­đu sa­vr­še­nog i ne­sa­vr­še­nog dru­štva, već iz­me­đu raz­li­či­tih ob­li­ka lo­ših dru­štve­nih ure­đe­nja. To je­ste re­al­nost, ali, po­sta­vlјa se ume­sno pi­ta­nje, da li na nju tre­ba bes­po­go­vor­no pri­sta­ja­ti, da li je baš be­smi­sle­no pru­ži­ti ika­kav ot­por? Upr­kos sva­ko­dnev­noj eg­zi­sten­ci­jal­noj si­tu­a­ci­ji čo­ve­ka ko­ja ga naj­če­šće pri­mo­ra­va da bi­ra iz­me­đu ve­ćeg i ma­njeg zla, a ne iz­me­đu do­bra i zla, po mi­šlјe­nju po­me­nu­tog polј­skog mi­sli­o­ca, „da bi­smo bi­li sve­sni da iz­me­đu ta dva po­la po­sto­je po­sred­ni ste­pe­ni mo­ra­mo sa­ču­va­ti re­gu­la­tiv­nu ide­ju o sa­vr­šen­stvu, ko­ja će pred­sta­vlјa­ti ide­a­lan stan­dard od­no­sa, pre­ma ko­me će­mo oce­nji­va­ti na­še ne­u­spe­he i do­stig­nu­ća“. Pod­se­ća­nje na hri­šćan­sku ide­ju sa­vr­še­nog čo­ve­ka u ne­sa­vr­še­nom sve­tu, onom ko­ji u „zlu le­ži“, mo­že bi­ti od ve­li­ke ko­ri­sti. Po­seb­no da­nas ka­da se su­ko­bi u Ukra­ji­ni iz da­na u dan po­ja­ča­va­ju, a hlad­no­ra­tov­ska po­de­la po­sta­je sve iz­ra­že­ni­ja i pre­ti da ozbilј­no ugro­zi glo­bal­ni mir.

Ka­da već po­mi­nje­mo Ko­la­kov­skog, va­lјa se se­ti­ti i jed­ne nje­go­ve (du­ho­vi­te) opa­ske da su je­van­đe­lјa ne­ra­zu­mlјi­va sa­mo te­o­lo­zi­ma, a da osta­li s la­ko­ćom shva­ta­ju ono što je u nji­ma re­če­no, od­no­sno da je in­te­lek­tu­al­na in­ter­pre­ta­ci­ja bi­blij­ske tra­di­ci­je mno­go to­ga u njoj za­tam­ni­la. Ima isti­ne u to­me… To je po­seb­no vi­dlјi­vo pri­li­kom re­ša­va­nja pro­ble­ma ko­jim će­mo se sa­da ba­vi­ti. Continue reading “Jevanđelje i (ne)nasilje: (Ne)opravdanost rata”