Kada se jednog dana, početkom devedesetih, jutro pred rat, Bog u Jugoslaviju vrati, neće to biti isti onaj Bog koji je između 1943. i 1948, ili još nekoliko sljedećih godina, napuštao duše naših očeva, baba i djedova, nego će taj novi Bog svjedočiti svoje prisustvo u ime nacije. Ukazat će se svakoj od njih, pa će u Bosni, slijedom povijesnih i narodnosnih okolnosti, svoju svetu trojnost rasporediti na tri nacionalne nominacije. Novi Bog neće biti ni tako zahtjevan i striktan kao stari, niti će od vjernika očekivati da vjeruje u mitove, legende i svete priče, u to da je Svijet stvarao šest dana a sedmoga se odmarao, ili u to da je Kain ubio Abela. Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojem se ono skrije u strahu od smrti i patnje.