Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma “Papaoutai” od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od “maestro” sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja “Papa où tu es?” (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma “Papaoutai” je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t'es, papa où t'es?
Où t'es, papa où t'es?
Où t'es, papa où t'es?
… Maman dit que lorsqu'on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j'ai compté mes doigts

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=oiKj0Z_Xnjc&w=560&h=315]

“Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima” 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo “nebeskom” ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: “Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.”  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao “Eloi, Eloi lama sabahtani?” a znače “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, “Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.” Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Prolaznost

Nedjelja veče, bez posebnih obaveza. Nije baš atmosfera za čitanje jer djeca u susjednoj prostoriji prave galamu. Uzimam bezvoljno telefon i kliknem na plavi kvadratić sa bijelom latiničnim malim slovom “F”. Besciljno pomičem sadržaj ekrana dok mi se oči ne zaustave na linku koji je podijelio jedan od mojih “prijatelja.” A tamo slika poznatog tamnoputog košarkaša širokog osmjeha i vijest: Nastradao u 41. godini života. Nastradala i njegova ćerka od 13. godina.

Uzburka se uvijek  javnost kada neko od poznatih, slavnih i uspješnih, na ovaj ili onaj način, napusti naš svijet. Davno sam pisanjem započeo diskusiju zašto žalimo samo slavne. Jedan od odgovora je bio “zato što su oni prekočili obično postojanje svojim djelovanjem.” Sigurno da ničiji napor i doprinos životu ne treba umanjivati, posebno onih koji su se na bilo koji način izdvojili od prosjeka. Ranije me mučilo to razlikovanje u životu i u smrti; danas više ne. Žao mi je svakog ko odlazi i nestaje. Muči ne taj kraj i ta prolaznost, nestanak i smrt. Prolaznost posebno.

Prije par godina sam “naletio” na jednu pjesmu koja meni na poseban način dočarava prolaznost. Otpjevao ju je Maxime le Forestier, umjetničko ime Brune Le Forestiera. Napisana davne 1972. godine, par godina prije rođenja Kobe Bryanta, pjesma nosi naslov “San Francisko.” Catherine, sestra ovog muzičara, je osvojila prvu muzičku nagradu na festivalu u belgijskom gradu Spa. Sa dobijenim novcem je otputovala za San Francisko sa svojim bratom Brunom. Prijatelj im je dao adresu jedne hipi komune u kojoj su proveli neko vrijeme tokom boravka u Americi. Po povratku nazad, želio je da se zahvali za gostoprimstvo, ne znajući engleski jezik napisao je pjesmu.

 

Tekst govori o plavoj kući u kojoj je boravio i sreo osobe zvane Luk, Psilvija, Lizzard … Razdvojen vremenom i prostorom pita se gdje su oni i poziva ih da ga sačekaju. I muzika i tekst podsjećaju na sve one naše uspomene i ljude iz nekog ranijeg perioda našeg života koji je prošao i koji se nikada neće vratiti. I dok slušam muziku ove gitare sjećam se imena drugara iz djetinjstva koje dozivam i želim da se vrate. Njih možda i sretnem, ali vrijeme se ne vraća nikad.

Možemo iskoristiti preostalo vrijeme u beomskom oplakivanju prošlog vremena. U iščekivanju posebnog trenutka, posebnih osoba i mjesta. Selimović piše: “Na ostrvu žale za dinamikom gradskog života; u gradu žale za mirom ostrva. A svugdje se osjećaju kao stranci, usamljeni i rđavo smješteni. Možda i ne mogu drukčije. Boje se usamljenosti, ali se isto toliko boje tuđeg društva. Sam čovjek je prepreka za drugoga. Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta da očekuju. A onda su očekivanja prebacili na slučaj; doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći. Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci. Više ne čeka. Živi.”

Umjesto žaljenja za onim čega nema i iščekivanjem bolje sutra, treba živjeti. Ostaje samo pitanje da pronađemo kako i zašto.

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije “Žetva”, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim.