Priča o soli

Tiho i neosjetno uđe tako nesloga u seljačku zajednicu, i u prvo vrijeme i ne primjećuje se naročito. Tek nešto duža ćutanja i brži razlasci poslije jela. Zakretanje glave i kolebljivi pogledi pri susretima u poslu ili pri dodavanju nekog predmeta. Odmor i razonoda uvijek odvojeno i bez iskrene radosti. Jedva primjetni, sitni znaci. A ipak osjeća se da negdje u dubinama zajednice nešto vri i puca, kao vulkan koji će kad-tad izbiti. Nelagodnost raste. O svemu se govori više nego o onom što je uzrok spora i nesloge, ali u stvari svaki od članova misli samo o tom i u sebi postavlja pitanja i sprema odgovore, pa kad sukob izbije na površinu i prepirka prasne, svaki ulazi u nju sa već gotovim optužbama i spremljenim odgovorima na te optužbe.

Između soli i čovjeka, skupe a neophodne soli i kletog čovjeka kome uvijek nešto treba, ubacuje se ko god može i ko god stigne, i hrišćanski vlastelin i ta nova turska vjera i vojska, i trgovac Dubrovčanin i prekupci po gradovima, i skeledžija na vodi i haramija na putu, i carina i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. Dok sve to podmiriš i skloniš s puta, ti ogoliš i otančaš da ti poslije ni so ne pomaže. I šta dođe od tvog grumena soli do tebe? Dok svaki od njih samo jednom lizne, ne ostade ništa. I tako čovjek stoji na ovoj goloj i vjetrovitoj visiji, ore i kopa planinsku zemlju, lebdi i kapa nad stokom, a osoliti se često nema čim, jer svak od njegovog dijela pomalo krnji, a on ne može ni od čijeg. A so je život. Hrana i krv i toplina i snaga koju možeš u torbi donijeti i sačuvati za najgore doba godine, i za čeljad i za stoku.

… Čovjek se odmiče, ali dok god ne zaspi ne može da ne misli o onom što je čuo. A kad zaspi, on često sniva o soli i o zamršenim načinima kako bi se do nje moglo doći. O soli svi snivaju i u snu i na javi. So im se priviđa kao voda putnicima u pustinji. Tijelo mučeno potrebom vidi ono čega nema. I to ih zaluđuje i zavodi. Nepovjerenje se useljava među ljude, nepovjerenje i zla volja, pa svi sumnjaju jedni na druge i ogovaraju se i optužuju međusobno da kriju so i da potajno sole svoju čeljad i stoku. Da se pokrve, a ni oko čega.

Andrić

Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”
Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe. 
Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti. 
Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja. 
Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i  veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim. 
Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.
Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga („a sad te moje oči vide“) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje. 
Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali. 
Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća. 
Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma „Papaoutai“ od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od „maestro“ sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja „Papa où tu es?“ (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma „Papaoutai“ je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
… Maman dit que lorsqu’on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j’ai compté mes doigts

„Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima“ 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo „nebeskom“ ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: „Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.“  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ a znače „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.“ Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)