Da li da umre stari mandarin?

mandarin— Balzak je podsjećao na Rusoa, koji je svoga čitaoca pitao šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije u Kini jednog starog mandarina.
— Bože sačuvaj!
— Dovoljno bi bilo da mu samo poželite da umre, a da se i ne maknete iz svoje kuće. Mandarinu njegovo bogatstvo ne služi ni za šta, a vi biste svoje mogli upotrebiti korisnije: na činjenje dobrih djela, na pomaganje sirotinje i na ublažavanje strašnih socijalnih razlika u svijetu. To bogatstvo, koje je kod starog mandarina bilo mrtvo, poslužilo bi ljudskoj sreći.
— Ali da mandarin umre?
— To je uslov.
— Ne bih prihvatio — rekao je Ivan odlučno.
— Ni ja — rekla je Katarina.
— I Balzak kaže tako: naša sreća je u cijelom našem biću, u svemu što činimo. Ako naše biće u cjelini ne može da prihvati sve razloge i sve posledice, ako ne može da nađe moralno opravdanje za ono što činimo, ne može prihvatiti ni čin, bez obzira na njegovu moguću korisnost. Zato jedna Balzakova ličnost kaže: “Ja sam za to da Kinez ostane živ”.
— I ja sam — oduševio se Ivan.
— I ja sam — pristala je Katarina.
— To je staro pitanje ljudskog roda — nastavljao je student svoju misao. — Raskoljnikov, ličnost iz romana Dostojevskog, sam stoji pred dilemom: da li treba ubiti babu ako bi drugi od toga imali koristi? To je pitanje cilja i sredstava, najstarije moralno pitanje na zemlji. Svojim romanom Dostojevski odgovara na Ničeovu tvrdnju da čovjek izuzetno snažne volje, natčovjek, ima pravo da se služi drugim ljudima, bez obzira da li će se poslužiti i najgorim sredstvima. Pitanje morala je pitanje moći, kaže Niče. Tako misli i Raskoljnikov. Dostojevski kaže: Ne! Moć je nemoral, a moral je suština čovjekova: pravi ljudski moral ne dopušta da se nanese zlo drugom čovjeku ni iz kakvih razloga, ni zbog kojeg velikog cilja.
— Slažem se! — rekao je Ivan.
— I ja! — rekla je Katarina.
— To pitanje postavlja i Markiz de Sad. Društvo se sastoji od slabih i jakih bića — kaže on — a među njima je ratno stanje. Rušeći društveni dogovor, koji je jednome uvijek uzimao previše, a drugome nikad nije davao dovoljno, svako smatra da će dobiti više i da će postati jači. A ne postoji ništa što bi prirodu vrijeđalo, jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene utrobe i koji su za života radili zapravo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
— To znači da bi svako mogao da radi šta hoće! Čak i da izvrši zločin! — primijetio je Ivan.
— Bože sačuvaj! — prekrstila se Katarina.
raskoljnikov— Šta znači zločin? pita Raskoljnikov. Povrijeđeno je jedno slovo zakona i prolivena je krv. Pa lijepo, uzmite za to zakonsko slovo moju glavu, i — dosta! Ali, u tom slučaju, mnogi dobrotvori čovječanstva koji su uzeli vlast silom morali bi biti pogubljeni. Svi zakonodavci, nastavlja Raskoljnikov, i svi preporoditelji čovječanstva, počinjući od najstarijih, pa do Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona, i njima sličnih, svi su oni bili zločinci, već samim tim što su, dajući novi zakon, kršili stari, koji je društvo poštovalo kao svetinju i nasleđivalo od otaca, pa ih u djelovanju nije zaustavljala ni krv. Ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva bili su strašni krvoloci.
— Bože mi oprosti! — šapnula je Katarina. Ivan je mučno uzdahnuo.
— Ljudi se, prema mišljenju Raskoljnikova, dijele na dvije vrste: na nižu vrstu, na materijal, koji služi za sjeme i ranjavanje sebi sličnih, i na prave ljude, koji mogu čovječanstvu da kažu novu riječ. U nižoj vrsti su obični ljudi, poslušni, dobri, konzervativni. Pravi ljudi gaze zakon, oni su rušioci, zahtijevaju obaranje onoga što već postoji, u ime nečega boljega. Ako je takvom čovjeku potrebno da prijeđe i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi daje dozvolu da to učini. Oni ne razbijaju glavu pitanjem — treba li mandarin da umre ili da ostane živ. Ni sto hiljada mandarina nije važno.
— Takvi ljudi su rijetki, hvala bogu — odahnuo je Ivan.
— Bili su rijetki — nasmejao se mladić. — Danas se sve izmijenilo.
— Nabolje ili nagore? — upitao je Ivan.
— Nisu više rijetki.
— Onda se sve izmijenilo nagore.
— Raniji moralisti su pitanje morala dovodili u zavisnost s postojanjem Boga: ako ima Boga, ima i morala; ako nema Boga, moral je smiješan.
— I jeste tako! — potvrdila je Katarina.
— Koješta! — pobunio se Ivan.
— Danas se ne postavlja pitanje postojanja Boga, morala, humaniteta. Postalo je važno jedino ideološko opredjeljenje. Danas neće niko postaviti Rusoovo pitanje: da li neko pristaje da se obogati na taj način što bi pristao da u Kini umre stari mandarin, ili da li treba ubiti babu-lihvarku, već šta bi današnji ljudi uradili kad bi mogli da doprinesu pobjedi jedne ideologije? Da li bi pristali da umre stari mandarin, a da pobijedi ideologija kojoj oni pripadaju?
— Ja sam za to da mandarin ostane živ.
— I ja.
— A većina ljudi bi pristala da umre milion mandarina.
— Ne bi, valjda! — uplašila se Katarina.
— Zar svakog dana ne čitate u novinama da je neka Crvena ili Bijela ruža masakrirala potpuno nevine ljude? Nizašto! Da se osveti, ili samo da skrene pažnju na sebe! Surovost postaje sve češća i sve žešća.
— Hvala Bogu, ja spadam u onu drugu klasu, među nevažne ljude. Ja sam za to da mandarin ostane živ — zaključio je Ivan odlučno.
— Možda, u ovoj situaciji, dok ste odvojeni na ostrvu, bez razloga koji čovjek usvoji ni sam ne zna zašto, a on mu postane važniji od svega.
— U svakoj situaciji! Ne može postojati razlog zbog kojega bih izmijenio svoje mišljenje!
— Ali, zamislite… Volite li da zamišljate da jest ono što nije? Imate li mašte?
— Imam.
— Mašta vas oslobađa jada svakodnevnoga života.
— Oh, da!
— Ivane! — oglasila se Katarina prijekorno.
penzija— E pa, zamislite da ste, recimo, generalni sekretar Velike svjetske stranke penzionera. I, naravno, imate svoj program i svoje ciljeve: da svi penzioneri svijeta budu braća, da su svi stvarno jednaki, da čine dobro jedni drugima, a svi zajedno drugim ljudima. Zar je to nemoguće zamisliti?
— Nije, naravno. Čak je i vrlo lako — pristao je Ivan.
— Moglo bi se zamisliti da se toj moćnoj organizaciji da sva politička vlast u svijetu. Prednosti bi bile ogromne: penzioneri su puni iskustva, ne vode ih suviše vrele strasti, mogu da misle na dobro drugih koliko i na svoje dobro, znaju da ocijene prave vrijednosti i među ljudima i za ljude, mogli bi da budu iskreno protiv rata, jer rat donosi siromaštvo i uništenje i opštu surovost, koja se posle obnavlja sama iz sebe, kao ćelije raka. Svjetska partija penzionera bi potpomagala nauku i umjetnost, i brinula bi se o školama, zdravstvu — njima je najpotrebnije — socijalnim službama, o svemu što je korisno ljudima, a ne bi imala finansijskih briga, jer ne bi trošila na vojne pripreme. Bila bi štedljiva u trošenju svega što nije na korist ljudi.
— Što se tiče štednje, tu smo majstori — rekao je Ivan ozbiljno.
— Dobra i pametna uprava stvorila bi dobre opšte uslove, dobri uslovi života stvorili bi dobre odnose u društvu: svi ljudi bi radili, sve bi bilo javno, čak i policija; svako bi imao sve što mu je potrebno, a niko previše. “Mir i blagostanje svim ljudima!” — to bi mogla da bude deviza velike Svjetske partije penzionera. Zar nije privlačno?
— Izvanredno! — oduševio se Ivan.
— A vi ste na čelu te moćne internacionalne organizacije koja ljude ne dijeli ni po rasi, ni po boji kože, ni po naciji, ni po bogatstvu, jer su svi jednaki i svi su bogati. Moćniji ste od ma koje partije na svijetu, od ma koje obaveštajne službe, od organizacije Ujedinjenih nacija, jer ste prevazišli sve granice i pobijedili sve predrasude.
— Kakva divna vizija! Bože, kakva vizija!
— A da se sve to ostvari, postoji samo jedan uslov: da umre stari mandarin u Kini. Ne treba ništa da uradite, već samo da poželite, ne mičući se iz kuće: neka umre stari mandarin! Na šta biste se odlučili?
— Ne znam, zaista.
papa— Pazite još jednom: na jednoj strani vaša moćna organizacija koja bi mogla donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a na drugoj nekoristan stari mandarin čije postojanje ometa moguću opštu sreću. Vi ste, naravno, ponosni na tu Svjetsku partiju penzionera i potpuno ste uvjereni da bi ona donijela opšti progres. Dakle? Da li da umre ili da živi stari mandarin?
— Da li bi ta partija zaista donijela ljudima sreću?
— Vi ste u to uvjereni.
— Pa, ako …
— Bez ikakvih uslova! Da umre ili da živi?
— Da umre! — rekao je Ivan tiho.
— Ja sam za to da živi! — pobunila se Katarina.
— Ali vi, tetka, možete da zamislite i nešto drugo. Ako bi, recimo, trebalo da crkva preuzme svu vlast na svijetu i da uvede carstvo Božije, a uslov bi bio da umre mandarin, šta biste izabrali?
— Ako je tako, onda je to nešto drugo. Neka mi Bog oprosti: da umre!
— Neka Bog pomogne čovječanstvu — osmjehnu se mladić.
— Zašto? Jesmo li nešto pogriješili?
— Niste. Tako bi danas učinila većina Ijudi.

Odlomak iz romana Ostrvo Meše Selimovića

Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja „šerovanja linkova“. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

„Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …“

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla „nije po razumu“ (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

„… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.“ 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u …

08:00 – Ustao i napravio snješka.
08:10 – Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka.
08:15 – Poslušao sam je i napravio ju.
08:17 – Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas.
08:20 – Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio.
08:22 – Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo.
08:25 – Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe.
08:28 – Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje.
08:31 – Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom.
08:40 – Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava.
08:42 – Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora.
08:45 – Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? „Snowballs,“ odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina.
09:00 – Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima.
09:10 – Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba.
09:30 – Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan.

Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.

Iskušenje moći

Opet uze ga đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. (jev. po Mateju 4:8-9)

Kada se zapitam zašto je tokom zadnjih nekoliko decenija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Kanadi i Americi toliko ljudi napustilo Crkvu, logično se nameće riječ „moć“. Jedna od najvećih ironija u istoriji hrišćanstva je to da su njegove vođe neprestano popuštale pred iskušenjem moći – političke, vojne, ekonomske ili moralne i duhovne – iako su nastavljali govoriti u ime Isusa, koji se nije držao svojih božanskih moći, već se preobrazio i postao kao mi. Iskušenje izbora moći kao najadekvatnijeg oruđa u propovijedanju jevanđelja najveće je od svih. Čujemo od drugih, ali govorimo i sami sebi da je posjedovanje moći koja je u službi Boga i naših bližnjih dobra stvar. Ovakva razmišljanja potaknula su vojne pohode, organizovana je inkvizicija, porobljeni su Indijanci, rodila se želja za uticajnim položajima, sagrađene su biskupske palate, veličanstvene katedrale i luksuzne obrazovne ustanove. Sve je to uključivalo mnogo moralne manipulacije. Kada god je došlo do velike krize u istoriji Crkve, razlog je uvijek bilo primjenjivanje sile onih koji tvrde da su sledbenici siromašnog Isusa lišenog moći.

Šta moć čini tako nedoljivom? Možda moć nudi laganu zamjenu za težak zadatak ljubavi. Čini da je lakše biti Bog nego voljeti Boga, kontrolisati ljude nego ih voljeti, biti gospodar živoa nego voljeti život. Isus pita „Ljubiš li me?“ Mi pitamo: „Možemo li sjesti sa tvoje desne i lijeve strane u tvome carstvu?“ (vidjeti Matej 20:21). Od trenutka kada je zmija rekla „u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo“ (1. Moj. 3:5), mi smo u iskušenju da ljubav zamijenimo sa moći. Isus je proživljavao to iskušenje na najteži način od pustinje pa sve do krsta. Duga, teška istorija Crkve je istorija ljudi koji su stalno u iskušenju da izaberu moć umjestu ljubavi, kontrolu umjesto krsta, vođstvo umjesto da budu vođeni. Oni koji su odoljeli toj napasti i tako nam dali nadu istinski su sveci.

Henri Jozef Machiel Nouwen, (24.1.1932 – 21.9.1996) bio je holandski katolički sveštenik, profesor, pisac i teolog

Jedno mi je jasno: privlačnost moći raste ako bliskost vidimo kao prijetnju. Hrišćanskom vođenju posvetili su se mnogi ljudi koji ne znaju kako ostvariti zdrave, bliske odnose, te su ih zamijenili kontrolom. Mnogi graditelji hrišćanskih carstava su ljudi koji nisu bili sposobni primati i davati ljubav.

Henri J. M. Nouwen, „U Isusovo ime“

Sveti Jovan i XXI vijek

Prošle sedmice je obilježen dan posvećen Jovanu Krstitelju, biblijskoj ličnosti koja je najpoznatija po tome što je krstila Isusa iz Nazareta na rijeci Jordan. No osim ovog događaja, Jovan Krstitelj je poznat po još nekim stavovima koji se mogu naučiti iz njegovog života i primjera, od kojih ću u ovom pisanju izdvojiti samo dva: njegov skromni život i razotkrivanje nemorala javnih ličnosti svog doba.

O načinu života ovog propovjednika u jev. po Mateju 3:4 zapisano je sledeće: „A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.“ Imajući na umu da su biblijski pisci pravili selektivne zapise događaja i detalja (pisali su ono što su željeli da naglase, a izostavljali opet druge stvari koje su se takođe desile ali nisu imale posebnu poruku za tadašnji i kasniji naraštaj), postavlja se pitanje zašto je jevanđelista Matej zapisao ove riječi? Budući da je Isaijino proročanstvo o preteči Mesije našlo svoje ispunjenje u ličnosti Jovana Krstitelja, tome je trebalo da odgovora cijela njegova pojava. Ona je bila veoma skromna, obična i jednostavna – baš kakav je bio i sam Mesija, koga je Jovan najavljivao. Šta više, ovo je bila uobičajena odjeća proroka Starog zavjeta sa kojima se Jovan, na ovaj način, poistovijetio. Njegova hrana je takođe bila jednostavna što ne znači da je na jelovniku bila ovo jedina opcija. O skakavcima postoji dvostruko mišljenje: 1) da je to vrsta letećih insekata koja je po jevrejskom propisu ishrane dozvoljena za jelo (3. Moj. 11:22) i 2) da je to vrsta ploda neke biljke na Bliskom istoku koja je odskakala od zemlje nakon što je padala sa te biljke te zbog toga nazvana skakavcima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno pouka ovog teksta: oni koji žele da slijede život i učenje ovog propovjednika trebali bi da pokažu skromnost i jednostavnost u oblačenju i ishrani. Mislim da je ovo zaista potrebno današnjem naraštaju, kako mlađem tako i starijem.

Drugi važan detalj iz života Jovana Krstitelja tiče se njegovog javnog istupa protiv Iroda, tadašnjeg nosioca vlasti. Glavni razlog njihove nesuglasice bio je nemoralni način života ovog „političara,“ što je Jovan Krstitelj javno ukorio, iako ga je to stajalo njegovog života: „Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati“ (jev. po Mateju 14:3-4). Irod je preuzeo ženu svog brata i oženio se njome, što je po mjerilima moralnog zakona bilo ilegalno: osoba koja bi se razvela mogla je ponovo da stupi u brak jedino u slučaju smrti svog bračnog druga ili preljube. U ovom slučaju, Irod nije imao pravo na brak sa ženom svog brata, dok je on još uvijek bio živ. Irodijadi se nije svidjela ova primjedba proroka, te je iskoristila trenutak kada je njen muž Irod bio pod dejstvom alkohola. Naime, poslala je svoju ćerku Salomu, iz prvog braka koja je izvela zavodljiv ples pred Irodom i njegovim gostima, nakon kojeg joj je on obećao „i do polovine svog carstva“ (jev. po Marku 6:23). Saloma je po nagovoru majke tražila glavu Jovana Krstitelja na tanjiru. Iako se njegova savjest bunila, ali zbog svoje zakletve i gostiju, Irod je udovoljio ovom zahtjevu. Tako je Jovan Krstitelj završio svoj život.

Dvije posebne pouke, dakle, iz života Jovana Krstitelja se tiču etike: pitanja kontrole nad apetitom, vladanja sobom i to na području hrane i seksualnosti. Nisu li ovo zaista relevantna pitanja i za svakog čovjeka danas? Dok se jedni prejedaju i razbacaju hranom, drugi gladuju i umiru od neuhranjenosti. Uzdržavanje od loše hrane i alkoholnih pića se smatra slabošću, čak i među mnogima koji sebe nazivaju hrišćanima. A šta tek da se kaže o seksualnosti, koja je izgubila svaki oblik privatnog i ekskluzivnog. Sveto pismo seksualni odnos izričito stavlja u kontekst heteroseksualne monogamije: bračnog odnosa izmedju muškog i ženskog. Ovo se čini nepoznato mnogim crkvama koje tvrde da ovu knjigu uzimaju kao svoju vodilju. Jedina granica za bilo kakva seksualna ponašanja se vidi u obostranoj saglasnosti učesnika. Granica razdvajanja odraslih od seksualno nezrelih se sve više smanjuje i u nekim državama Evrope dvanaesta godina je usvojena kao pravna norma. Osim verbalnog prijanjanja uz ovog svetitelja, očigledno da nam je potrebno mnogo više: usvajanje njegovih etičkih i moralnih vrijednosti na svakom aspektu svog života. Njegov primjer poziva one koji se nazivaju sledbenicima osobe koju je on krstio da zauzmu stav koji nije popularan i često je suprotan zeitgeistu, duhu našeg vremena. Da bi se mogli oduprijeti lošem oko sebe, moramo početi sa onim u sebi. Ali, čini se da je mnogim hrišćanima lakše ukloniti zapis o liku Jovana krstitelja sa stranica svetih spisa i pustiti se niz struju, da ih vodi nosi.