Robovanje našeg vremena

Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.

I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti.

Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.

Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.

Ivo Andrić, Iz knjige “Crveni listovi”, (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

svaki dan umre 151 600 osoba
svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
105 ljudi završi svoj život svake minute
a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето” (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)

Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas.

“Kako se zoveš?” pita me.

“Marija,” odgovaram.

“Koliko imaš godina?”

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu.

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.”

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je.

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.”

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita.

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.”

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila.

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:

“Imaš divnu kosu, koje je boje?”

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila:

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla.

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.”

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.”

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

Marija Vlatković, Mladenovac