Molitva Bleza Paskala

Ne tražim od Tebe ni zdravlje ni bolest, ni život ni smrt, već da možeš da upotrijebiš moje zdravlje i moju bolest, moj život i moju smrt sebi na slavu … Samo Ti znaš šta je korisno za mene; Ti si suvereni gospodar; čini sa mnom ono što je po Tvojoj volji. Daj mi ili mi uzmi, samo neka se moja volja povinuje Tvojoj. Znam samo jednu stvar Gospode, da je dobro slijediti Te, a loše uvrijediti Te. Osim toga, ne znam šta je dobro, a šta loše. Ne znam šta je najkorisnije za mene, zdravlje ili bolest, bogatstvo ili siromaštvo, niti bilo šta drugo u ovom svijetu. Ta razboritost je izvan moći ljudi ili anđela, i skrivena je među tajnama Tvog proviđenja, koje obožavam, ali ne tražim da dokučim.

Blez Paskal (Blaise Pascal, 1623-1662 – matematičar, fizičar, naučnik, izumitelj, pisac, teolog)

Vjera vidi preko tame

Svaki dan ima svoje breme, brige, nedoumice i kada se okupimo, koliko smo samo spremni da pričamo o svojim poteškoćama i nevoljama. … Neki se uvijek plaše i izbegavaju nevolju. Svakog dana oni su okruženi znacima Božje ljubavi, svakog dana oni uživaju u poklonima Njegovog staranja, ali ne uspijevaju da zapaze ove blagoslove.

Zašto bismo bili nezahvalni i nepovjerljivi? Bog je na strani čovjeka. Cijelo Nebo je zaineteresovano za njegovu dobrobit, i zato naša briga i strah žaloste Svetog Duha. Mi ne treba da se valjamo u zabrinutosti koja nas samo uzrujava i opterećuje, a ne pomaže nam da se nosimo sa nevoljama. Ne smijemo dati mjesta nepovjerenju prema Bogu. Nepovjerenje često čini da obezbeđivanje za buduće potrebe postane glavna briga u našem životu, kao da se naša sreća sastoji od ovih materijalnih stvari.

Možete biti zabrinuti zbog posla; vaši izgledi mogu postajati sve mračniji i mračniji i može vam prijetiti čak i gubitak. Ali nemojte se obeshrabrivati; bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni. Započnite svaki dan iskrenom molitvom, ne izostavljajući zahvalnost. Tražite mudrost da se tiho bavite svojim poslovima i na taj način spriječite gubitak i propast. Učinite sve što možete sa svoje strane da ostvarite dobre rezultate. … Kada ste, oslanjajući se na svog oprobanog Pomagača, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite rezultate. To uvijek neće biti korist sa zemaljske tačke gledišta, ali uspjeh bi možda bio nešto najgore za vas.

Barka

Jednog dana, prije ili kasnije, niko ne zna tačno kada, crkve i religije će se ujediniti. U tom haosu laži će čak i izabrani biti u opasnosti da izgube svoj put. To će biti doba Antihrista. Kako i kada će Antihrist doći, niko ne može da kaže. Ne zna se ni koliko njih će biti u stanju da ga prepoznaju, jer će on doći kao dobrotvor čovječanstva. Za sada možemo sa sigurnošću reći samo jednu stvar: svi ovi pokreti prema ujedinjenju nacija i crkava, svi ovi kompromisi i svo ovo uniformisanje čovječanstva postepeno činjeno pod parnim valjkom tehnološke kulture, priprema put za dolazak Antihrista.

Ovakav razvoj čovječanstva, prema kriterijumu svijeta je divan. Ali, prema hrišćanskom kriteriujumu vodi ka uništenju. Ovo ne iznenađuje i ne plaši hrišćane. Oni znaju da je svijet sam sebe osudio. Zato Hristos nije htio da se moli za svijet. „Ne molim se za svijet.“ Knez ovoga svijeta je đavo i on je „čovjekoubica od početka.“

Smrt će zateći svijet na vrhuncu njegove slave, na vrhuncu njegove samoobmane, na samitu kule vavilonske, kada će čovjek biti u zenitu svoga starog pokušaja da postane bog svojom ličnom moći, bez Boga. Kada Sin Čovječiji dođe, naći će čovjeka u punoj slavi svoje satanske opsjednutosti.

Bog ne traži od hrišćana da spasu svijet. Svaki pokušaj od strane hrišćana da promijene smjer u kome se svijet sada kreće bio bi uzaludan i smiješan. Svijet je brod koji tone i on tone zato što mu je sama struktura pokvarena. Bog ne traži od hrišćana da spasu brod, već da spasu koliko god mogu brodolomnika. Nova Nojeva barka, Hristova crkva, plovi blizu mjesta brodoloma. Svako ko hoće da se spase od vode mora da potraži utočište u njoj. Ali, da bi našao utočište, čovjek mora da se odrekne svijeta, ne toliko geografski, koliko suštinski. „Zato iziđite između njih i odvojte se, govori Gospod, i ne dohvatajte se do nečistote, i ja ću vas primiti.“ (2. Korinćanima 6:17)

Aleksandar Kalomiros, „Protiv lažnog jedinstva“

Pravda za sve

Bilo je to, sad već davne, 1996. godine. Upisao sam srednju elektrotehničku školu u Banjaluci pa me je drugar zamolio da mu kupim jednu kasetu u tamošnjem „šoping centru“, na čijem mjestu se sada gradi sportski centar, koliko čujem. U pitanju je bio četvrti po redu album američkog heavy metal benda Metallica, „And justice for all“ objavljen 1988. godine. Na omotu te audio kasete bila je slijepa boginja pravde, vezana konopcima čiji su tasovi izvrnuti pod teretom novčanica.

Ako nastavite pravo Jevrejskom ulicom, nekih tristotine metara dalje, stićićete do centra grada Banjaluke, ispred popularne „robne“ kuće Boska. Tu se već šezdesetak dana održavaju protesti velikog broja građana sa ciljem rasvjetljavanja slučaja nestanka i ubistva Davida Dragičevića (21) iz Banjaluke. Ucvijeljeni otac je siguran da zna krivce za smrt svog sina, za šta je prvobitna istraga utvrdila da je nesrećni slučaj. Opozicija optužuje vlast, vlast (tačnije neki njeni predstavnici i korisnici) se brani predstavljanjem protesta kao pokušajem još jedne od obojenih revolucija već sprovedenih širom svijeta od strane vodećih sila. A ožalošćeni otac, sa mnogima koji ga podržavaju, traga za pravdom.

Rođen sam u banjalučkoj bolnici, kao i moj sin tridesettri godine kasnije. U tom gradu sam završio srednjoškolsko obrazovanje i proveo predivnih šest godina sa svojom porodicom. Vrbas, Kastel, Gospodska, Banj brdo … a posebno ljudi koji žive na tim prostorima ostaju zauvijek u mom srcu. Nisam imao mnogo negativnih iskustava: i tih par blijede sve više  ostavljajući mjesta u sjećanju samo na ona ugodna. I zato sa tugom pratim i gledam sve što se dešava u tom gradu.

„Pravda za Davida.“ Roditelji, kao i mnogi drugi, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da jedno dijete nastrada i da se to završi kao da se ništa nije desilo. Mi se zaista nikada ne bi smjeli pomiriti sa omalovažavanjem vrijednosti ljudskog života. A uveliko smo u tome: nastradali ljudi već odavno nemaju ni ime ni svoju istoriju nego samo broj i statistiku. Nisu tome doprinijeli samo filmovi sa bezbrojnim imaginarnim mrtvima nego i prethodni nemili, ratni događaji sa naših prostora gdje su mrtvi bili vrijedni samo ako su bili „naši“, a ne „njihovi.“ Sad smo se odjednom probudili: bolje ikad nego nikad. Osjećaji za uzvišenije vrijednosti mnogo su jači kada se dotaknu nas i naših najmilijih.

Da li je pravda uopšte dostižna? U kakvom obliku treba da stigne? Kakva satisfakcija se dobija pronalaženjem odgovornih i njihovim kažnjavanjem? Ovim ne negiram potrebu za istim, nego samo glasno razmišljam i pitam se. Ne znam kako bih ja reagovao da sam na mjestu Davora, Davidovog oca; znam samo da ne bih volio da budem u njegovoj koži. I da bih volio da u toj situaciji ne bude nikad niko drugi nikad više.

Dok ovo pišem, sjetio sam se pjesme koju je na Prvom đurđevdanskom festivalu devedesetčetvrte u Banjaluci otpjevao Stefan Nikić. Nisam nikada uspio da poslušam tu pjesmu a da ne zaplačem. U pjesmi dječak pjeva:

„Kad stane rat i snjegovi,
Moj će tata meni doći,
Kad stane rat i mrazevi,
Moj će tata da me zagrli.

Kad stane rat stigne proljeće,
Moj će tata da mi dođe,
Kad stane rat, sunce nasmiješi,
Moj će tata da me poljubi.

Ja neću lutke krpane ni lopte šarene,
Želim samo da se, da se tate kući vrate“

Rat se završio, neke su se tate vratile, mnoge druge – i naše i njihove – nisu. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga ostalo isto. Strašno je i tragično što nas sada ne napuštaju samo odrasli nego naša djeca i to na najgori mogući način. Ja nemam nikakvo rješenje ni odgovor, samo žalost i ogromnu tugu što rat – između dobra i zla – još uvijek traje. Činjenica ostaje da bi se mnoge posledice tog rata mogle smanjiti i ublažiti ukoliko bismo se odlučili za dobro. A to dobro mora da bude dobro i za druge, ne samo za mene. Davoru – i svakom drugom roditelju koji je izgubio svoje dijete – mogu samo da ponudim svoju molitvu da mu Bog pomogne i da snage za dalji život bez svog djeteta.

„… čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka“ (Simvol vjere) 

Robovanje našeg vremena

Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.

I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti.

Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.

Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.

Ivo Andrić, Iz knjige „Crveni listovi“, (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)