Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja „šerovanja linkova“. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

„Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …“

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla „nije po razumu“ (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

„… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.“ 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Jevanđelje srijedom: Matej 17. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Sedamnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži par događaja. Prvi po redu, i kome ću dati najviše pažnje u ovom tekstu, je ono što se naziva Hristovim preobraženjem. Dalje slijede iscjeljenje jednog bolesnika, drugo po redu predskazivanje Hristovog stradanja te rasprava o davanju novca za izdržavanje hrama. Svi ovi zapisani događaje sadrže jednu notu nevjerovatnog i čudesnog, što onima koji pristupaju jevanđelju sa skeptičnim stavom čine zapise manje korisnim. A oni koji mogu da prihvate cjelokupni izvještaj jevanđelja onakvim kakav nam je dat, ovi tekstovi mogu biti na pouku i ohrabrenje.

Izgled gore Tavor

Mjesto gdje se ovo dešavalo se tradicionalno pripisuje današnjoj gori Tavor, devet kilometara jugoistočno od grada Nazareta. No slijeđenjem prethodnog biblijskog teksta čini se da je veća mogućnost bilo koja uzvišica oko Kapernauma. Na osnovu ovog teksta, Grigorije Palama je formulisao učenje o tavorskoj svjetlosti, braneći ideju isihazma. Isihаstičkа prаksа (zasnovana, među ostalima, na ove dvije ideje: carstvo je Božije unutra, u vama; Lk 17:21, Molite se neprestano, 1. Sol. 5:17) zаpočinje pokаjаnjem i podvizimа zа očišćenje duše i tijelа od strаsti, а nаstаvljа se neprestаnim uprаžnjаvаnjem unutrаšnje molitve srcа tzv. tihovanjem. Plod tаkvog podvigа je viđenje božаnske svjetlosti, poput аpostolskog nа gori Tаvor prilikom Isusovog preobrаženjа. Isihаzаm nije sаmo djelo podvigа, već je i potpuno okretаnje čovjekovoj unutrаšnjosti sjedinjeno sа punotom crkvenog životа i neophodnošću uzimаnjа Svetih Tаjni.

Moje mišljenje je da se ovaj tekst fokusira više na onome što se desilo Hristu nego na onom što treba da se desi nama. Sam pogled u vlastitu unutrašnjost nije dovoljan: potrebna je sila koju ne posjedujemo da bi se promijenili. Tekst kaže da je Hristos doživio promjenu koja je bila fizički vidljiva. U Njegovom slučaju promjena se dogodila tako da se Njegova stvarna priroda pokazala izvana (Mk 9:2). Prije nego im je rekao o Svom stradanju (Matej 17:12) želio je da Njegovi učenici znaju ko je u stvari onaj koji strada. Svoju trojicu učenika je poveo najviše što je mogao da bi oni shvatili koliko je Njegov silazak bio „dubok“. Tekst apostola Pavla dobro ilustruje ovu misao: „Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom, nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti na krstu“ (Filibljanima poslanica 2:6-8).

Kada smo mi ljudi u pitanju, ta promjena mora da se dogodi unutra. To je mnogo više od nošenja vjerskih simbola i povezivanja sa određenom praksom. Ljudi veoma lako „nabace“ religioznu formu bez prihvatanja njene suštine. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učinite. Umjesto saobražavanja trenutnim trendovima svijeta u kome žive, hrišćani su pozvani da se preobražavaju obnovljenjem uma svojega, da bi mogli prepoznati Božiju volju za svoj život (Rimljanima 12:1-2). Takvo preobražavanje je moguće jedino aktivnim posmatranjem slave Božije, stoji u tekstu iz 2. Korinćanima 3:18. A slava Gospodnja je Božji karakter, posebno otkriven u životu Isusa Hrista. Kada je Mojsije žudio i tražio da mu Bog pokaže svoju slavu, Bog je udovoljio njegovoj želji. No, to nije bilo neko posebno mistično iskustvo padanja u zanos, nego objavljivanje Božjih osobina koje Bog želi da vidi u svojim sledbenicima: „milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom“ (2. Mojsijeva 34:6).

Poput učenika, i mi smo više zainteresovani za vjersku raspravu nego za promjenu karaktera. Nakon silaska sa Gore preobraženja, učenici pitaju za identitet Ilije koga spominju proroci. Isus im objašnjava da je tu ulogu ispunio Jovan Krstitelj koji je postradao. On dalje dodaje: „Tako i sin čovječiji – misleći na sebe – treba da postrada od njih“ (Matej 17:12). Ovaj odjeljak se tužno završava zaključkom da su od svega što su doživjeli i čuli oni jedino razumjeli ulogu Jovana Krstitelja. Hristovo djelo i zapis jevanđelja su ostavljeni radi promjene našeg karaktera i spasenja a ne radi informisanja i diskusije.