Orwell ili Huxley?

Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.

Neil Postman, Amusing Ourselves to Death

Ko ili šta je Bog za vas?

Ni u kom slučaju Bog nije neko „šta“ u koje neko može zaviriti izbliza ili na daljinu i ocjenjivati i omalovažavati kako hoće. Bog je „Ko“. A on nije onaj koji je „za mene“ ili „za vas“ (prema našim idejama o Njemu), već u svojoj vlastitoj stvarnosti i istini, iznad vas i mene, za sve ljude, cijelog sveta. A otuda i za vas i za mene. Ko je Bog? Nemam originalan odgovor da vam dam na ovo pitanje, ali mogu Ga potvrditi samo onako kako se On pokazao i izrazio, bez nas, a samim tim i za nas. Dakle, On je naš, vaš i moj, Stvoritelj i Gospod, koji sudi i koji ima milost prema nama, naš Otac i Otkupitelj. Tako je On otkrivao i otkrio sebe u istoriji Izraela i u Isusu Hristu, o čemu nam je svjedočenje dato u Svetom pismu. Dobro razmislite o svakoj od tih riječi, ali ne prema vlastitom mišljenju, dok pokušavate čitati Bibliju i malo se moliti. Svaka od tih riječi ukazuje na samog Boga.

 

 

 

Odgovor Karla Bartha (1886-1968) na pitanje „Ko ili šta je Bog za vas?“  (Letter to N.N. in Barth, Letters 1961-1968, 55-56)

Novogodišnje želje jednog roditelja

„Bože mili, kud sam zaš’o, / Noć me stigla u tuđini.“ Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: „Djecu ti neću oprostiti!“

U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz „najluđe noći.“ To je „dozvola za grijeh“, „bijeg u ništavilo“, „ludilo i zezanje“ … terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom?

U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? „There’s a killer on the road!“ Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

A vi, šta vi čekate?

Stanica Vincennes, linija RER A, Pariz

„Čekaj me, ja ću sigurno doći…“ pisao je Konstantin Simonov, a otpjevao Toma Zdravković. Jedna od naših najvećih pjesnikinja, Desanka Maksimović, je na poseban način opisala koncept čekanja u ljubavi stihovima „… jer sreća je lepa samo dok se čeka.“ Bob Marley je pjevao o uzaludnom čekanju (Waiting in vain).

Ljudi danas, posebno u velikim gradovima, mnogo vremena provedu u čekanju. Čekanju na prevoz, čekanju u redovima za kupovinu, u redovima za plaćanje računa, u čekanju na promjenu prilika, čekanju da im se osmijehne sreća, u čekanju na pravog ili pravu, čekanju na dokumente, čekanju na kraj radnog vremena, čekanju na penziju, čekanju na godišnji odmor … lista je beskrajna.

Pripadam grupi onih koji čekaju. Iako je dio života znam kako čekanje zna da bude naporno. Nemamo mnogo izbora bez obzira na sve ljudske pokušaje da se čekanje smanji: ko uštedi na mostu, mora da čeka na ćupriji. Ali postoji i nešto što možemo da učinimo dok čekamo. Možemo da izaberemo društvo koje nam odgovora i kreiramo atmosferu koja će nam olakšati taj period. Zato krenite, šta čekate?

Bonaparta o Hristu

“Sve me u Hristu zapanjuje. Njegov duh me začuđuje, a njegova volja zbunjuje. Između njega i svakog drugog na svijetu ne postoji moguće poređenje. On je istinsko biće za sebe. Tražio sam uzalud u istoriji da nađem sličnog Isusu Hristu ili bilo šta što se može uporediti sa Jevanđeljem. Ni istorija, ni čovječanstvo, ni vijekovi, ni priroda, ne nude mi nešto sa čim bih ga mogao uporediti ili objasniti. U vezi njega sve je izvanredno.“

Napoléon Bonaparte (1769-1821)