U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. 

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. 

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? 

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Orwell ili Huxley?

Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.

Neil Postman, Amusing Ourselves to Death

Ideologija i složenost svijeta

„Ideologije su jednostavne ideje prerušene u nauku ili filozofiju, koje navodno objašnjavaju složenost svijeta i nude lijekove koji će ga učiniti savršenim. Ideologije su ljudi koji se pretvaraju da znaju kako svijet da učine boljim mjestom, a da se prethodno nisu pobrinuli za unutrašnji haos. Ratnički identitet koji im daje ideologija prikriva dotični haos. Ideologije su zamjene za pravo znanje i uvijek su opasne kada dođu na vlast, jer prostodušan ja-sve-znam pristup nije pandan složenosti postojanja. Kada njihove društvene aparature ne uspiju da polete, ideologije ne krive sebe, već sve koji prozru pojednostavljivanja.“ 

Norman Dojdž (iz knjige „12 pravila za život“) 

Ko ili šta je Bog za vas?

Ni u kom slučaju Bog nije neko „šta“ u koje neko može zaviriti izbliza ili na daljinu i ocjenjivati i omalovažavati kako hoće. Bog je „Ko“. A on nije onaj koji je „za mene“ ili „za vas“ (prema našim idejama o Njemu), već u svojoj vlastitoj stvarnosti i istini, iznad vas i mene, za sve ljude, cijelog sveta. A otuda i za vas i za mene. Ko je Bog? Nemam originalan odgovor da vam dam na ovo pitanje, ali mogu Ga potvrditi samo onako kako se On pokazao i izrazio, bez nas, a samim tim i za nas. Dakle, On je naš, vaš i moj, Stvoritelj i Gospod, koji sudi i koji ima milost prema nama, naš Otac i Otkupitelj. Tako je On otkrivao i otkrio sebe u istoriji Izraela i u Isusu Hristu, o čemu nam je svjedočenje dato u Svetom pismu. Dobro razmislite o svakoj od tih riječi, ali ne prema vlastitom mišljenju, dok pokušavate čitati Bibliju i malo se moliti. Svaka od tih riječi ukazuje na samog Boga.

 

 

 

Odgovor Karla Bartha (1886-1968) na pitanje „Ko ili šta je Bog za vas?“  (Letter to N.N. in Barth, Letters 1961-1968, 55-56)

Priča o soli

Tiho i neosjetno uđe tako nesloga u seljačku zajednicu, i u prvo vrijeme i ne primjećuje se naročito. Tek nešto duža ćutanja i brži razlasci poslije jela. Zakretanje glave i kolebljivi pogledi pri susretima u poslu ili pri dodavanju nekog predmeta. Odmor i razonoda uvijek odvojeno i bez iskrene radosti. Jedva primjetni, sitni znaci. A ipak osjeća se da negdje u dubinama zajednice nešto vri i puca, kao vulkan koji će kad-tad izbiti. Nelagodnost raste. O svemu se govori više nego o onom što je uzrok spora i nesloge, ali u stvari svaki od članova misli samo o tom i u sebi postavlja pitanja i sprema odgovore, pa kad sukob izbije na površinu i prepirka prasne, svaki ulazi u nju sa već gotovim optužbama i spremljenim odgovorima na te optužbe.

Između soli i čovjeka, skupe a neophodne soli i kletog čovjeka kome uvijek nešto treba, ubacuje se ko god može i ko god stigne, i hrišćanski vlastelin i ta nova turska vjera i vojska, i trgovac Dubrovčanin i prekupci po gradovima, i skeledžija na vodi i haramija na putu, i carina i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. Dok sve to podmiriš i skloniš s puta, ti ogoliš i otančaš da ti poslije ni so ne pomaže. I šta dođe od tvog grumena soli do tebe? Dok svaki od njih samo jednom lizne, ne ostade ništa. I tako čovjek stoji na ovoj goloj i vjetrovitoj visiji, ore i kopa planinsku zemlju, lebdi i kapa nad stokom, a osoliti se često nema čim, jer svak od njegovog dijela pomalo krnji, a on ne može ni od čijeg. A so je život. Hrana i krv i toplina i snaga koju možeš u torbi donijeti i sačuvati za najgore doba godine, i za čeljad i za stoku.

… Čovjek se odmiče, ali dok god ne zaspi ne može da ne misli o onom što je čuo. A kad zaspi, on često sniva o soli i o zamršenim načinima kako bi se do nje moglo doći. O soli svi snivaju i u snu i na javi. So im se priviđa kao voda putnicima u pustinji. Tijelo mučeno potrebom vidi ono čega nema. I to ih zaluđuje i zavodi. Nepovjerenje se useljava među ljude, nepovjerenje i zla volja, pa svi sumnjaju jedni na druge i ogovaraju se i optužuju međusobno da kriju so i da potajno sole svoju čeljad i stoku. Da se pokrve, a ni oko čega.

Andrić