Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

važno i hitno
važno i nije hitno
hitno i nevažno
nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka “Kao prvo, ne moram ja ništa” čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da “posudite” autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.

Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče.

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao “West bank” ili “Zapadna obala.” Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37).

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.” Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih “pustinjaka” postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6). Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa.

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla” (jev. po Jovanu 17:15).

Ugasite mržnju

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ivo Andrić (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975)

Bogovi umiru

Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.

Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.

Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.

Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner