Ugasite mržnju

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ivo Andrić (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975)

Bogovi umiru

Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.

Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.

Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.

Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner

Poruke iz Svete zemlje: prvi utisci

_MG_7257 2Kao što sam spomenuo u jednom od ranijih postova na ovom blogu, nedavno sam imao veoma zanimljivo životno iskustvo o kome želim da pišem: putovanje u Izrael. Svako putovanje je zanimljivo iskustvo, a posebno putovanje u zemlju sa tako dugom istorijom i tako velikim uticajem na čitavi svijet. Prije nego budem opisao lokacije i mjesta koje sam posjetio evo par osnovnih informacija o ovoj zemlji, koje će biti od koristi u kasnijim tekstovima. 

400px-Merneptah_Israel_Stele_Cairo
    Merneptova stela

Ime Izrael je povezano sa Jakovom, praocem jevrejske nacije, koji je tokom hrvanja sa božanskom figurom na potoku Javoku zadobio povredu, pobjedu i ime Izrael (1. Mojsijeva 32. poglavlje). Kamenorez faraona Merneptaha (1230 pne) je najstariji vanbiblijski dokument na kome postoji ime Izrael. Iako je savremena država Izrael formirana 14. maja 1948. godine, oblici državnog uređenja, religije i kulture na ovim prostorima postoje od davnina. 15. maja 1948. započinje sukob sa susjednim arapskim državama kojima Izrael uspijeva odoliti. Čini se da sukobi na ovom području nisu prestajali od vremena kada je prvo naselje kreirano na ovom području. Na žalost, sukobi i dalje traju: za vrijeme moje posjete (10-20.10.2015) situacija je bila prilično napeta zbog nedavnih napada u Hevronu koji su se proširili i u ostale dijelove zemlje, a posebno Vitlejem i Jerusalim. 

Budući da dolazim iz Bosne i Hercegovine (BiH), države nastale nakon sukoba, prilično je lako razumjeti sadašnju situaciju u Izraelu. Kao i BiH, i Izrael je zemlja nastala uz pomoć međunarodnih sila (UN), iako su želje i tenzije za povratkom u svoju prapostojbinu postojale u glavama i srcima jevrejskog naroda i njihovih vođa od prvih iseljenja i progona. Kao i u BiH, postoji centralna vlast, koja nema veliki uticaj na određenim lokalitetima gdje žive predstavnici drugog naroda (u ovom slučaju Palestinaca) i doživljavaju te prostore (Judeja i Samarija ili Zapadna obala) okupiranim teritorijama. Zato je po cijeloj zemlji prisutno dosta vojske koja pokušava održavati mir i red. Sam grad Jerusalim, čije ime znači Grad mira (što danas zvuči prilično ironično), je planiran da funkcioniše kao corpus separatum ili distrikt (bh verzija je grad Brčko), imajući poseban status zbog svog religijskog značaja. Ta ideja je umrla nakon šestodnevnog rata (5-10.6.1967) kada Jerusalim ulazi unutar granice jevrejske vlasti, a 1980. godine biva proglašen glavnim gradom. Kao što znate, situacija na ovom području (kao i u BiH) je i dalje napeta i postoje tenzije ka ocjepljenju palestinskih teritorija.  

Bez obzira na svu političku situaciju, posjeta ovoj zemlje je nezaboravno iskustvo koje treba doživjeti ukoliko je moguće. Zbog toga i zbog veze ovih prostora sa sve tri monoteističke religije, te Svetim pismom, u narednom periodu ću pisati o ostalim mjestima koje sam posjetio i njihovoj vezi sa Biblijom i porukom iste.

O, moja tiha molitvo

rukeOvo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti.

Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe.

Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene.

Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me.

_______at_the_end_of_life_by_eresaw-d6z1ujzDošlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: „kad Bog hoće, i u situ se može ploviti“. Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena.

Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira.

Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem.

Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač.

Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi.

beach1Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih.

Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene.

Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim.  Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama.

Đuro Šušnjić, „Žetva značenja“

Prigovor mira

krvavi mirMir dolazi, govoreći u svojoj vlastitoj ličnosti, žaleći se da ga prihvata tako malo ljudi. Tome se čudi još više zato što nebeska tijela, iako neživa, održavaju srećnu ravnotežu; same biljke priljubljuje se jedne uz druge, a nerazumne životinje ne proždiru one koje pripadaju istoj vrsti. Vepar ne zabada svoju kljovu u vepra, lav ne pokazuje krvoločnost prema lavu, ni zmija ne izliva svoj otrov na zmiju. Vuk je plemenit prema vuku. A, ako se životinje bore, to je samo zbog gladi. Zašto onda, samo čovjek od svih bića ne bi živio u miru sa čovjekom? Pogotovo zato što je obdaren razumom i moći govora, sredstvom društvenog opštenja i izmirenja, i suzama koje svojim pljuskom razbijaju oblake i ponovo izmame sunce. Samo čovjekovo postojanje zavisi od saradnje. Ne bi se mogao roditi bez zajednice partnera, ni opstati bez pomoći. Ljudsko biće, za razliku od životinja, dolazi fizički bespomoćno. Zašto bi, onda, čovjek čovjeku bio plijen? Pročitajte više „Prigovor mira“