Šta odmara umni mišić?

„Ne tako davno, smatrao sam da je nezamislivo da radim na odmoru. Sjećam se dvonedjeljnih putovanja kad nisam bio ni u kakvom kontaktu sa šefovima, zaposlenima, pa čak ni prijateljima. Ali to je bilo kad sam putovao bez mobilnog telefona, tableta i laptopa, prije nego što sam zavolio da živim u neprestanom dotoku informacija i veza,“ sjeća se Vilijam Folk.

Razmotrite kognitivni napor koji iziskuje naše novo uobičajeno opterećenje informacijama, tu navalu vijesti, elektronske pošte, telefonskih poziva, tvitova, blogova (ops!), razgovora, promišljanja o mišljenjima kojima svakodnevno izlažemo svoje kognitivne procesore. Ta neuralna vreva dodaje napetost postojećim zahtjevima da se nešto obavi. Odabir jednog izoštrenog fokusa traži da blokiramo mnoštvo drugih. Um mora da se bori protiv privlačne sile svega ostalog, da razvrstava šta je važno, a šta beznačajno. Za to je potreban kognitivni napor. Pomno fokusirana pažnja slabi – baš kao i premoreni mišići – kad je naprežemo do tačke kognitivne iscrpljenosti. Znaci mentalnog umora, poput pada djelotvornosti i porasta ometenosti i razdražljivosti, ukazuju da je umni napor potreban za održavanje pažnje potrošio zalihe glukoze koja obezbjeđuje neuralnu energiju.

Lijek za premorenu pažnju je isti kao i za fizički umor – odmorite se. Ali šta odmara umni mišić?

Pokušajte da promijenite režim rada iz kontrole odozgo u pasivnije aktivnosti koje polaze odozdo tako što ćete napraviti pauzu za odmor u umirujućem ambijentu. Najbolje okruženja te vrste su u prirodi. Ta obnova se odigrava kada prekinemo aktivan napor obraćanja pažnje, pri kojem um mora da suzbija distrakcije, i opustimo se i dozvolimo pažnji da je privuče bilo šta što joj se ukaže. Surfovanje po internetu, igranje video-igara ili odgovaranje na elektronsku poštu to ne čine.

Pametno je da se redovno isključimo; mir obnavlja fokusiranost i spokojnost. Ali deaktiviranje je tek pri korak. Važno je i šta ćemo potom uraditi. Šetnja gradskim ulicama i dalje zahtijeva našu pažnju – moramo da se probijamo kroz gužvu, izbjegavamo automobile i zanemarujemo trubljenje sirena i žamor gradske buke. Nasuprot tome, šetnja parkom ili šumom ne zahtijeva toliku pažnju. Čak je i sjedenje pored murala s prizorom iz prirode – naročito pored onog na kome je naslikana voda – bolje od sjedenja u kafiću na uglu.

iz knjige „Fokusiranost“ Danijela Golemana

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije „Žetva“, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim. 

Ko je Gustav Schwabe?

     Ko je Gustav Švabe? Najčešći i najlakši vid današnjeg traganja za informacijama jeste internet. Mada, google nije jedini niti prvi od pretraživača. Stariji se mogu sjetiti Altaviste i Yahoo (koji još postoji, dok je prvi kupljen od strane ovog drugog). Ako ovo ime unesete u internet pretraživač, kao prvi rezultat dobićete engleskog bankara njemačkog porijekla (Gustav Christian Schwabe). Ali postoji još (najmanje) 2811 osoba sa ovim imenom. O nekima se zna nešto, o drugima mnogo manje, skoro ništa. O ovom Gustavu ja samo mogu da nagađem. Njegov grob se nalazi nekih osamdesetak kilometara od Parisa, tačnije 4 kilometra od gradića Soisson, na  francuskom državnom groblju Vauxbuin. Tu su sahranjeni francuski (4899 te 17 njih iz drugog svjetskog rata) i engleski vojnici (281) iz prvog svjetskog rata. Ali, na istom mjestu se nalazi posmrtni ostaci 9229. njemačkih vojnika. Gustav Schwabe je jedan od njih. Najveći broj njih je poginuo u njemačkoj ofanzivi die Kaiserschlacht za pokušaj proboja zapadnog fronta u proljeće 1918. godine. Bio je to poslednji pokušaj da se dobije rat. Dvadesetog prvog marta u 4:20 ujutro, Nijemci su započeli petosatno artiljerijsko i minobacačko bombardovanje: stotine i stotine bombi je ispaljeno. Nakon toga je uslijedila akcija tzv. Stosstruppen, specijalno obučenih jedinica za borbu u neprijateljskim rovovima. Njihovom ulasku duboko u neprijateljsku teritoriju pomogla je gusta magla. Savezničke snage su tog dana izgubile 7000 britanskih vojnika. Do kraja operacije, 5. aprila, Nijemci su zarobili 90 000 vojnika. Ali i sami su imali velike gubitke, nedostajala je bolja strategija kao i resursi, te su 8. avgusta bili potisnuti nazad, a 11. novembra priznali poraz. Među mnogobrojnim izubljenim ljudskim životima bio je i desetar Gustav Schwabe.
     Dok sam stajao na zemlji ispod koje se nalazilo 14426 mrtvih vojnika shvatio sam koliko daleko su oni bili spremni da slijede nečiju ideju. Sigurno da je bilo prisiljenih, ali mnogi su tu bili svojom voljom. Dezerterstva je u Velikom ratu bilo veoma malo. Svi oni su vjerovali da se bore za (svog) cara i dali život za njegovo carstvo. Kasnije su granice prekrajane i mijenjane, a mnogo godina kasnije one su i nestale.
     Za šta se mi spremni da se borimo i za koga (ili šta) da živimo?

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

  1. važno i hitno
  2. važno i nije hitno
  3. hitno i nevažno
  4. nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka „Kao prvo, ne moram ja ništa“ čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da „posudite“ autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.

Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče. 

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao „West bank“ ili „Zapadna obala.“ Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37). 

 

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: „Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.“ Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih „pustinjaka“ postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6).  Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa. 

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla“ (jev. po Jovanu 17:15).