© Želimir Stanić
“I opet je mislio o majci i ocu. Toliko su voljeli sina, da je ta ljubav nadvladala sve prirodne zakone samoodržanja, sav strah, sva ustručavanja koja su prirodna za ljude. Da li to znači da ljubav može sve pa i ono što je nemogućno. Onda bi čovječanstvo trebalo da pronađe način kako bi pokrenulo ljubav u ljudima, da bi aktiviralo ogromnu nepokretnu energiju koja leži sakrivena u ljudima. I mržnja može mnogo, ali ne toliko koliko ljubav koja mirno gleda smrti u oči.”
– Čiji si, mali?
Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.
– Ne tiče te se.
– Ideš li u mekteb?
– Ne idem više. Juče me hodža istukao.
– Za tvoje dobro te istukao.
– Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan. Continue reading “Zar je patlidžan ružna riječ?”
Dakle, u tom nekom vodu vojnika, na frontu, jedan vojnik je nešto teško pogriješio, odrekao poslušnost, opsovao njegovo carsko veličanstvo, probo nožem oficira, i za to osuđen na smrt. Određeno je da ga strijeljaju drugovi iz njegova voda, zato što ga nisu spriječili u izvršenju zločina. Vojnici se dogovore da pucaju u vazduh, iznad glave osuđenog druga, bili su iz istog kraja, blisko po svemu, zajedno su “narukovali” u vojsku, zajedno su pošli u rat, zajedno ratovali, jednako se mučili, jednako radovali, ako se imalo čemu, jednako su mrzili oficire, kako bi oni mogli da ga ubiju? Continue reading “Lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom”
Ja, kao vjerovatno i veliki broj drugih ljudi, često razmišljam jesam li na mjestu na kome bih želio da budem. Vjerovatno nas u tome, pored ostaloga, zbunjuju drugi ljudi, njihove pozicije i njihova mjesta i pitanje: „Zašto ne bih i ja mogao … biti tamo gdje je on sad.“ Neki kažu da je ovo glavni uzrok današnje depresije i negativnog pogleda pojedinca: prevelika izloženost životima drugih i lično poređenje. Nekada se to Continue reading “15 godina ovako. Ovdje. A tamo sunce.”