Da li da umre stari mandarin?

mandarin— Balzak je podsjećao na Rusoa, koji je svoga čitaoca pitao šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije u Kini jednog starog mandarina.
— Bože sačuvaj!
— Dovoljno bi bilo da mu samo poželite da umre, a da se i ne maknete iz svoje kuće. Mandarinu njegovo bogatstvo ne služi ni za šta, a vi biste svoje mogli upotrebiti korisnije: na činjenje dobrih djela, na pomaganje sirotinje i na ublažavanje strašnih socijalnih razlika u svijetu. To bogatstvo, koje je kod starog mandarina bilo mrtvo, poslužilo bi ljudskoj sreći.
— Ali da mandarin umre?
— To je uslov.
— Ne bih prihvatio — rekao je Ivan odlučno.
— Ni ja — rekla je Katarina.
— I Balzak kaže tako: naša sreća je u cijelom našem biću, u svemu što činimo. Ako naše biće u cjelini ne može da prihvati sve razloge i sve posledice, ako ne može da nađe moralno opravdanje za ono što činimo, ne može prihvatiti ni čin, bez obzira na njegovu moguću korisnost. Zato jedna Balzakova ličnost kaže: “Ja sam za to da Kinez ostane živ”.
— I ja sam — oduševio se Ivan.
— I ja sam — pristala je Katarina.
— To je staro pitanje ljudskog roda — nastavljao je student svoju misao. — Raskoljnikov, ličnost iz romana Dostojevskog, sam stoji pred dilemom: da li treba ubiti babu ako bi drugi od toga imali koristi? To je pitanje cilja i sredstava, najstarije moralno pitanje na zemlji. Svojim romanom Dostojevski odgovara na Ničeovu tvrdnju da čovjek izuzetno snažne volje, natčovjek, ima pravo da se služi drugim ljudima, bez obzira da li će se poslužiti i najgorim sredstvima. Pitanje morala je pitanje moći, kaže Niče. Tako misli i Raskoljnikov. Dostojevski kaže: Ne! Moć je nemoral, a moral je suština čovjekova: pravi ljudski moral ne dopušta da se nanese zlo drugom čovjeku ni iz kakvih razloga, ni zbog kojeg velikog cilja.
— Slažem se! — rekao je Ivan.
— I ja! — rekla je Katarina.
— To pitanje postavlja i Markiz de Sad. Društvo se sastoji od slabih i jakih bića — kaže on — a među njima je ratno stanje. Rušeći društveni dogovor, koji je jednome uvijek uzimao previše, a drugome nikad nije davao dovoljno, svako smatra da će dobiti više i da će postati jači. A ne postoji ništa što bi prirodu vrijeđalo, jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene utrobe i koji su za života radili zapravo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
— To znači da bi svako mogao da radi šta hoće! Čak i da izvrši zločin! — primijetio je Ivan.
— Bože sačuvaj! — prekrstila se Katarina.
raskoljnikov— Šta znači zločin? pita Raskoljnikov. Povrijeđeno je jedno slovo zakona i prolivena je krv. Pa lijepo, uzmite za to zakonsko slovo moju glavu, i — dosta! Ali, u tom slučaju, mnogi dobrotvori čovječanstva koji su uzeli vlast silom morali bi biti pogubljeni. Svi zakonodavci, nastavlja Raskoljnikov, i svi preporoditelji čovječanstva, počinjući od najstarijih, pa do Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona, i njima sličnih, svi su oni bili zločinci, već samim tim što su, dajući novi zakon, kršili stari, koji je društvo poštovalo kao svetinju i nasleđivalo od otaca, pa ih u djelovanju nije zaustavljala ni krv. Ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva bili su strašni krvoloci.
— Bože mi oprosti! — šapnula je Katarina. Ivan je mučno uzdahnuo.
— Ljudi se, prema mišljenju Raskoljnikova, dijele na dvije vrste: na nižu vrstu, na materijal, koji služi za sjeme i ranjavanje sebi sličnih, i na prave ljude, koji mogu čovječanstvu da kažu novu riječ. U nižoj vrsti su obični ljudi, poslušni, dobri, konzervativni. Pravi ljudi gaze zakon, oni su rušioci, zahtijevaju obaranje onoga što već postoji, u ime nečega boljega. Ako je takvom čovjeku potrebno da prijeđe i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi daje dozvolu da to učini. Oni ne razbijaju glavu pitanjem — treba li mandarin da umre ili da ostane živ. Ni sto hiljada mandarina nije važno.
— Takvi ljudi su rijetki, hvala bogu — odahnuo je Ivan.
— Bili su rijetki — nasmejao se mladić. — Danas se sve izmijenilo.
— Nabolje ili nagore? — upitao je Ivan.
— Nisu više rijetki.
— Onda se sve izmijenilo nagore.
— Raniji moralisti su pitanje morala dovodili u zavisnost s postojanjem Boga: ako ima Boga, ima i morala; ako nema Boga, moral je smiješan.
— I jeste tako! — potvrdila je Katarina.
— Koješta! — pobunio se Ivan.
— Danas se ne postavlja pitanje postojanja Boga, morala, humaniteta. Postalo je važno jedino ideološko opredjeljenje. Danas neće niko postaviti Rusoovo pitanje: da li neko pristaje da se obogati na taj način što bi pristao da u Kini umre stari mandarin, ili da li treba ubiti babu-lihvarku, već šta bi današnji ljudi uradili kad bi mogli da doprinesu pobjedi jedne ideologije? Da li bi pristali da umre stari mandarin, a da pobijedi ideologija kojoj oni pripadaju?
— Ja sam za to da mandarin ostane živ.
— I ja.
— A većina ljudi bi pristala da umre milion mandarina.
— Ne bi, valjda! — uplašila se Katarina.
— Zar svakog dana ne čitate u novinama da je neka Crvena ili Bijela ruža masakrirala potpuno nevine ljude? Nizašto! Da se osveti, ili samo da skrene pažnju na sebe! Surovost postaje sve češća i sve žešća.
— Hvala Bogu, ja spadam u onu drugu klasu, među nevažne ljude. Ja sam za to da mandarin ostane živ — zaključio je Ivan odlučno.
— Možda, u ovoj situaciji, dok ste odvojeni na ostrvu, bez razloga koji čovjek usvoji ni sam ne zna zašto, a on mu postane važniji od svega.
— U svakoj situaciji! Ne može postojati razlog zbog kojega bih izmijenio svoje mišljenje!
— Ali, zamislite… Volite li da zamišljate da jest ono što nije? Imate li mašte?
— Imam.
— Mašta vas oslobađa jada svakodnevnoga života.
— Oh, da!
— Ivane! — oglasila se Katarina prijekorno.
penzija— E pa, zamislite da ste, recimo, generalni sekretar Velike svjetske stranke penzionera. I, naravno, imate svoj program i svoje ciljeve: da svi penzioneri svijeta budu braća, da su svi stvarno jednaki, da čine dobro jedni drugima, a svi zajedno drugim ljudima. Zar je to nemoguće zamisliti?
— Nije, naravno. Čak je i vrlo lako — pristao je Ivan.
— Moglo bi se zamisliti da se toj moćnoj organizaciji da sva politička vlast u svijetu. Prednosti bi bile ogromne: penzioneri su puni iskustva, ne vode ih suviše vrele strasti, mogu da misle na dobro drugih koliko i na svoje dobro, znaju da ocijene prave vrijednosti i među ljudima i za ljude, mogli bi da budu iskreno protiv rata, jer rat donosi siromaštvo i uništenje i opštu surovost, koja se posle obnavlja sama iz sebe, kao ćelije raka. Svjetska partija penzionera bi potpomagala nauku i umjetnost, i brinula bi se o školama, zdravstvu — njima je najpotrebnije — socijalnim službama, o svemu što je korisno ljudima, a ne bi imala finansijskih briga, jer ne bi trošila na vojne pripreme. Bila bi štedljiva u trošenju svega što nije na korist ljudi.
— Što se tiče štednje, tu smo majstori — rekao je Ivan ozbiljno.
— Dobra i pametna uprava stvorila bi dobre opšte uslove, dobri uslovi života stvorili bi dobre odnose u društvu: svi ljudi bi radili, sve bi bilo javno, čak i policija; svako bi imao sve što mu je potrebno, a niko previše. “Mir i blagostanje svim ljudima!” — to bi mogla da bude deviza velike Svjetske partije penzionera. Zar nije privlačno?
— Izvanredno! — oduševio se Ivan.
— A vi ste na čelu te moćne internacionalne organizacije koja ljude ne dijeli ni po rasi, ni po boji kože, ni po naciji, ni po bogatstvu, jer su svi jednaki i svi su bogati. Moćniji ste od ma koje partije na svijetu, od ma koje obaveštajne službe, od organizacije Ujedinjenih nacija, jer ste prevazišli sve granice i pobijedili sve predrasude.
— Kakva divna vizija! Bože, kakva vizija!
— A da se sve to ostvari, postoji samo jedan uslov: da umre stari mandarin u Kini. Ne treba ništa da uradite, već samo da poželite, ne mičući se iz kuće: neka umre stari mandarin! Na šta biste se odlučili?
— Ne znam, zaista.
papa— Pazite još jednom: na jednoj strani vaša moćna organizacija koja bi mogla donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a na drugoj nekoristan stari mandarin čije postojanje ometa moguću opštu sreću. Vi ste, naravno, ponosni na tu Svjetsku partiju penzionera i potpuno ste uvjereni da bi ona donijela opšti progres. Dakle? Da li da umre ili da živi stari mandarin?
— Da li bi ta partija zaista donijela ljudima sreću?
— Vi ste u to uvjereni.
— Pa, ako …
— Bez ikakvih uslova! Da umre ili da živi?
— Da umre! — rekao je Ivan tiho.
— Ja sam za to da živi! — pobunila se Katarina.
— Ali vi, tetka, možete da zamislite i nešto drugo. Ako bi, recimo, trebalo da crkva preuzme svu vlast na svijetu i da uvede carstvo Božije, a uslov bi bio da umre mandarin, šta biste izabrali?
— Ako je tako, onda je to nešto drugo. Neka mi Bog oprosti: da umre!
— Neka Bog pomogne čovječanstvu — osmjehnu se mladić.
— Zašto? Jesmo li nešto pogriješili?
— Niste. Tako bi danas učinila većina Ijudi.

Odlomak iz romana Ostrvo Meše Selimovića

Prolaznost

Nedjelja veče, bez posebnih obaveza. Nije baš atmosfera za čitanje jer djeca u susjednoj prostoriji prave galamu. Uzimam bezvoljno telefon i kliknem na plavi kvadratić sa bijelom latiničnim malim slovom „F“. Besciljno pomičem sadržaj ekrana dok mi se oči ne zaustave na linku koji je podijelio jedan od mojih „prijatelja.“ A tamo slika poznatog tamnoputog košarkaša širokog osmjeha i vijest: Nastradao u 41. godini života. Nastradala i njegova ćerka od 13. godina.

Uzburka se uvijek  javnost kada neko od poznatih, slavnih i uspješnih, na ovaj ili onaj način, napusti naš svijet. Davno sam pisanjem započeo diskusiju zašto žalimo samo slavne. Jedan od odgovora je bio „zato što su oni prekočili obično postojanje svojim djelovanjem.“ Sigurno da ničiji napor i doprinos životu ne treba umanjivati, posebno onih koji su se na bilo koji način izdvojili od prosjeka. Ranije me mučilo to razlikovanje u životu i u smrti; danas više ne. Žao mi je svakog ko odlazi i nestaje. Muči ne taj kraj i ta prolaznost, nestanak i smrt. Prolaznost posebno.

Prije par godina sam „naletio“ na jednu pjesmu koja meni na poseban način dočarava prolaznost. Otpjevao ju je Maxime le Forestier, umjetničko ime Brune Le Forestiera. Napisana davne 1972. godine, par godina prije rođenja Kobe Bryanta, pjesma nosi naslov „San Francisko.“ Catherine, sestra ovog muzičara, je osvojila prvu muzičku nagradu na festivalu u belgijskom gradu Spa. Sa dobijenim novcem je otputovala za San Francisko sa svojim bratom Brunom. Prijatelj im je dao adresu jedne hipi komune u kojoj su proveli neko vrijeme tokom boravka u Americi. Po povratku nazad, želio je da se zahvali za gostoprimstvo, ne znajući engleski jezik napisao je pjesmu.

 

Tekst govori o plavoj kući u kojoj je boravio i sreo osobe zvane Luk, Psilvija, Lizzard … Razdvojen vremenom i prostorom pita se gdje su oni i poziva ih da ga sačekaju. I muzika i tekst podsjećaju na sve one naše uspomene i ljude iz nekog ranijeg perioda našeg života koji je prošao i koji se nikada neće vratiti. I dok slušam muziku ove gitare sjećam se imena drugara iz djetinjstva koje dozivam i želim da se vrate. Njih možda i sretnem, ali vrijeme se ne vraća nikad.

Možemo iskoristiti preostalo vrijeme u beomskom oplakivanju prošlog vremena. U iščekivanju posebnog trenutka, posebnih osoba i mjesta. Selimović piše: „Na ostrvu žale za dinamikom gradskog života; u gradu žale za mirom ostrva. A svugdje se osjećaju kao stranci, usamljeni i rđavo smješteni. Možda i ne mogu drukčije. Boje se usamljenosti, ali se isto toliko boje tuđeg društva. Sam čovjek je prepreka za drugoga. Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta da očekuju. A onda su očekivanja prebacili na slučaj; doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći. Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci. Više ne čeka. Živi.“

Umjesto žaljenja za onim čega nema i iščekivanjem bolje sutra, treba živjeti. Ostaje samo pitanje da pronađemo kako i zašto.

Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja „šerovanja linkova“. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

„Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …“

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla „nije po razumu“ (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

„… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.“ 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Je li to sve?

”A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopala na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka. Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja.
Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nezamrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati.”
Iz romana „Ostrvo,“ Meša Selimović

Još uvijek ima nade

„Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.“

Tako piše Selimović u svom romanu „Ostrvo.“ Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje „Kako si“ pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.

„Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.“

Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: „Još uvijek ima nade.“ Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.

Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.