Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

“Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.” Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem “Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?” Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja “raspusne knjige” (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka “osim za kurvarstvo” je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: “Ne mogu svi primiti ovih riječi …” Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Jevanđelje srijedom: Matej 9. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon duže pauze nastavljam sa kategorijom “Sveto pismo” u kojoj pišem na osnovu jevanđelja po Mateju. Do sada ste mogli da čitate misli na prvih osam poglavlja, a u ovom postu biće ukratko obrađeno deveto poglavlje ovog jevanđelja u kome se zapisani sledeći događaji:

uzeti bolesnik koji biva donesen i izliječen (9:1-8)
poziv Mateju i razgovor s Jovanovim učenicima (9:9-19)
Jairova kći i bolesna žena (9:20-26)
dva slijepca i jedan nijemi (9:27-34)
poziv na molitvu za radnike na Božijoj njivi (9:35-38)

IMG_4398-1 — Natpis na ulazu u mjesto arheoloških iskopavanja u današnjem Kapernaumu

Osvrnuću se kratko na prvi zapisani događaj tj. na prvih osam stihova u ovom poglavlju. Radnja se dešava u Kapernaumu koji se i danas nosi naziv “Hristovog grada.” Čim se saznalo da je Isus stigao, stigli su i bolesnici željni iscjeljenja. Jedan od njih je bio poseban slučaj jer je bio donešen od strane svojih prijatelja. Oni su, izgleda, više nego on vjerovali da mu Isus može pomoći i zato su se latili ovog poduhvata. Tekst kaže da je Isus vidio “vjeru njihovu.” Danas se mnogo paradira vjerom: mediji su prepuni onih koji žele da se dokažu kao vjernici. Slušamo o institucijama i organizacijama koji su obilježili važne vjerske svetkovine i to se plasira kao udarna vijest. Prilično je drugačiji bio Hristov savjet: vjera nije stvar eksponiranja, ali ju je moguće vidjeti jer se očituje u određenim djelima i određenim ponašanjem. U ovom slučaju, to je djelovanje u korist drugih i sasvim je u skladu sa riječima koje su kasnije zapisane u Svetom pismu: “jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?” (1. poslanica Jovanova 4:20). Hristovo djelovanje, u ovom poglavlju, je usko povezano sa iskazivanjem vjere: vjera je dovela do opraštanja grijeha (9:2), ženina vjera joj je pomogla da ozdravi (9:22) a slijepci su progledali jer su povjerovali (9:29).

Na sve ovo Hristovi protivnici reaguje zlim mislima. Jednako kao što je bio sposoban da “vidi” nečiju vjeru, tako u ovom trenutku, prema njihovim reakcijama i izrazima lica, Isus “vidi” i pomisli jevrejskih vođa koji negoduju. Zbog toga postavlja pitanje koje će, čini se, se provlačiti do kraja ovog jevanđelja: “Zašto zlo mislite u srcima svojim?” (U jevrejskoj misli, srce je centar odluke i djelovanja). Jer, šta god Isus da učini, oni to dočekaju negativnim komentarima. Oni su drevni “hejteri”: zašto jede s grešnicima (9:11), zašto ne posti kao Jovanovi učenici (9:14), podsmijavaju mu se dok govori o vaskrsenju – kao i današnji mnogi “hrišćani” (9:24). Sa druge strane, njegova djela narod doživljava pozitivno (9:8.18.26). Kulminacija svega su dvije različite reakcije: narod se divi (9:33), dok vođe Hristova djela pripisuju đavolu (9.34).

simpsons-1 — “Zašto zlo mislite u srcima svojim?”

Opasnost istrajavanja u negativnom stavu je ono na šta Isus ovdje upozorava. Kada čitamo kraj jevanđelja, na Hristovom suđenju, narod – podgovoren od vođa – je izabrao Varavu, a Isusa tražio da bude ubijen. Kako je moguće da je narod promijenio stav? Zato što ih je neko stalno punio negativnošću. Kako je moguće da danas ljudi imaju negativan stav prema Bogu? Odgovor je dvojak: negativno razmišljanje (lični aspekt) i negativni uticaj (neko je to izgradio u njima pogrešnim postupanjem i predstavljanjem jevanđelja). Adekvatno za kraj, kao i za početak, kalendarske godine je poziv na pozitivno, jevanđeosko, hristoliko razmišljanje i djelovanje.

Jevanđelje srijedom: Matej 2. poglavlje

Drugo poglavlje jevanđelja po Mateju nastavlja se na temu iz prvog: opisivanje događaja u vezi rođenja Isusa koga jevanđelista Matej predstavlja kao potomka starozavjetnih jevrejskih careva. Budući da su u službu cara (kao i proroka i sveštenika) bili uvođeni kroz čin pomazanja (polivanja uljem po glavi) te osobe su nazivane pomazanicima (na grčkom Χριστός). Prikazane su tri različite reakcije na Hrista koje predstavljaju tri grupe ljudi kroz sve vijekove: reakcija mudraca, Iroda i jevrejskih vođa.

Mudraci – tradicionalno predstavljeni kao trojica stranaca koji dolaze iz daleke zemlje vođeni zvijezdom da se poklone Isusu i predaju mu svoje darove. Upravo zbog darova (zlato, tamjan i smirna, 2:11) smatra se da ih je bilo trojica iako to biblijski tekst nigdje ne spominje. Oni tragaju za Hristom, obraćajući se Irodu koji traži informaciju od jevrejskih vođa. Jedini, u ovom poglavlju, uspijevaju da Isusa pronađu. Kada su u tome uspjeli, obožavaju ga i darivaju: istinsko predanje Bogu obuhvata sve što posjedujemo. Oni su slika onih koji traže Hrista i prihvataju Ga kao svog autoriteta.

Irod – svaki car bi se uplašio viješću da je rođeno dijete koje će jednom zauzeti prijesto, ali Irod je imao više razloga za strah nego drugi. On nije bio Jevrejin nego Idumejac (potomaj drevnih Edomljana). Zbog toga je raznim političkim potezima, uglavnom gradnjom gradova i građevina, pokušavao da odobrovlji jevrejske vođe koji su bili opsjednuti rasnom čistoćom. Njegova nestabilna pozicija ga je učinila okrutnim te je ubijao sve moguće pretendente na njegov prijesto: brata, ženu, djecu. Tvrdi se da je imperator Avgust izjavio: “Bolje biti Irodova svinja nego sin.” Pretvarajući se da i sam želi da učini čast tek rođenom Hristu, traži od mudraca da ga obavijeste o lokaciji nakon što je pronađu. Budući da oni bivaju usmjereni u drugom pravcu, Irod postaje bijesan te izdaje zapovijest da se pobiju sva djeca “po Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže” (2:16). Predstavnik je onih koji se bore protiv Hrista i progone njegove sledbenike.

Jevrejske vođe – jevanđelje po Mateju spominje sveštenike, književnike, fariseje, sadukeje i starješine među kojima ne pravi posebnu razliku. Koristi ih kao sinonime. Njima se obraća car Irod jer oni posjeduju znanje starozavjetnih tekstova kada su u pitanju informacije o rođenju očekivanog Mesije. Iako znaju odgovor, svojim stavom ne pokazuju nikakvo posebno interesovanje. U drugom poglavlju su predstavljeni kao potpuno nezainteresovani: rođenje Hrista nije događaj koji pobuđuje njihovu pažnju. Kao takvi, gube se sa scene u preostalom dijelu teksta drugog poglavlja ovog jevanđelja. Utjelovljenje su onih koji u Isusu ne vide ništa posebno i koji imaju sasvim druge lične interese (nepošteno je napraviti jednakost između njih i svih sveštenika danas). No takvi ne ostaju zauvijek: u daljem čitanju jevanđelja vidimo da većina pojedinaca iz ovih grupa prelaze na stranu Hristovih protivnika. To kulminira u jev. po Mateju 16:21 gdje Isus proriče da će ga oni ubiti.

Jasna poruka ovog teksta je da se prema Hristu ne može ostati neutralan. Svako od nas bira svoj stav i biramo između pozicije cara Iroda i neimenovanih mudraca. Pri samom kraju jevanđelja na to nas još jednom podsjeća Pilatovo pitanje: “Šta ću činiti s Isusom prozvanim Hristom?” (27:22). Imamo slobodu izbora, ali mudro birajmo.