Poruke iz svete zemlje: Jerihon

Ukoliko tragate za informacijom o najstarijem gradu na svijetu, nećete lako doći do odgovora. U zavisnosti od kriterijuma, postoji nekoliko mogućnosti. Na toj listi su pri vrhu Luksor iz Egipta, Atina iz Grčke, Damaks iz Sirije … ali i Jerihon (יריחו, Ιεριχω) će se uvijek pojaviti kao jedan od njih. Ukoliko želite posjetiti ovaj grad, svojim vodičima ili bar vozaču morate naznačiti o kom Jerihonu se radi, tj. iz kog perioda: Starog ili Novog zavjeta. 

Tamo gdje se završava wadi Qelt (o kome sam pisao ranije) završava, počinju ruševine Jerihona iz Isusovog vremena. To mjesto je danas poznato kao Tulul Abu el-Alayiq (na arapskom jeziku). Ova lokacija je u području na koji pravo polaže uprava nepostojeće palestinske države, ali koja je i dalje u sastavu Izraela. Pronađeni su i ostaci akvadukta, kao i wadi Qelt sinagoga, sagrađena kao dio hazmonejske zimske palate, koja je kasnije pripadala Irodu velikom. Razlog za gradnju ove palate je klima ovog područja. Ona je ugodna i topla, za razliku od vlažnih i hladnih zimskih dana i noći u Jerusalimu. Na putu prema gradu je bila podignuta i mala tvrđava da služi kao kontrolna tačka na putu iz jordanske doline ka Jerusalimu. Nakon toliko godina, prije ulaza u ovaj gradić, morali smo zastati na jednoj sličnoj kontrolnoj tački radi redovne kontrole. Čini se kao da se grad (ili mentalitet naroda?) nije mnogo promijenio. U izvještajima Josifa Flavija spominje se spaljivanje palate kao i drugih građevina u vrijeme smrti Iroda velikoga. Njegov sin Arhelaj obnavlja grad. 

Najpoznatija biblijska ličnost vezana za ovaj grad, osim Isusa Hrista, je zacijelo Zakhej carinik. Kao zimska prijestonica i mjesto izrade balzama (zbog blizine Mrtvog mora i danas jedna od razvijenih grana privređivanja) bilo bi ovo ugodno mjesto i za poreznike današnjih dana. Ono što ovog carinika možda razlikuje od današnjih jeste njegovo dijeljenje nepravedno stečenog bogatstva nakon prihvatanje Hrista kao svog Spasitelja (19:1-10). Tamo gdje postoje bogati ljudi, umnožavaju se i prosjaci. Zato čitamo o Hristovom iscjeljenje Vartimeja (Marko 10:46-52) i slijepog prosjaka (Luka 18:35-43) koje neki tumači smatraju jednom te istom osobom. Nedaleko odavde se nalazi planina za koju se vjeruje da je Hristos baš na njoj doživi kušanja od strane đavola, za vrijeme svog boravka u pustinji (Matej 4. poglavlje). Ona se prilično fino može vidjeti sa određenih lokacija grada, što pokazuju i naslovi određenih turističkih atrakcija kao što je „Restoran iskušenje“ (Temptation Restaurant). 

Nedaleko odavde je lokacija starozavjetnog Jerihona (poznata kao Tell es-Sultan). Biblija bilježi da je na tom mjestu bilo mnogo palmi (5. knjiga Mojsijeva 34:3), što bi se i danas dalo lako ustvrditi. U blizini je Jelisijev izvor – još jedna starozavjetna lokacija (2. knjiga o carevima 2:18-22) – na čijem mjestu je danas izgrađena stanica vodovoda.  Ono što arheolozi još uvijek nisu mogli da pronađu su zidovi drevnog grada Jerihona koji su se čudesno srušili tokom opsade od strane jevrejskog naroda pod vođstom Isusa sina Navina (Knjiga Isusa Navina 6. poglavlje). Grad je uništavan nekoliko puta što takođe može uticati na ovu situaciju. Za mnoge je to dokaz za sumnju u izvještaje Svetoga pisma. I pored mnogih drugih arheoloških pronalazaka koji potvrđuju biblijske izvještaje, nedostatak ovoga je mnogima problem za poklanjanje povjerenja ovoj knjizi. Sa druge strane, vjernici daju sledeće objašnjenje: „Bog nikada ne traži da vjerujemo a da nam prije toga nije dao dovoljno dokaza na kojima treba da zasnujemo svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, vjerodostojnost Njegove riječi – sve je zasnovano na dokazima koji se obraćaju našem umu. Postoji mnogo ovakvih dokaza. Uprkos tome, Bog nikada nije odbacio mogućnost da se pojavi sumnja. Oni koji žele da sumnjaju, imaće prilika za to; dok oni koji stvarno čeznu da saznaju istinu, naći će mnoštvo dokaza na kojima će počivati njihova vjera.“ 

 

Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče. 

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao „West bank“ ili „Zapadna obala.“ Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37). 

 

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: „Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.“ Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih „pustinjaka“ postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6).  Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa. 

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla“ (jev. po Jovanu 17:15). 

Jev. po Luki 5:17-26

Jedan od rijetkih tekstova u kome se spominje da se Hristova publika sastoji od fariseja i književnika. Ako čitamo jevanđelje po Luci, vidjećemo da postoje dvije najčešće situacije: 1) narod se skupljao i Isus im je govorio riječ ili liječio (5:1, 6:17, 8:4) 2) narod se skupljao i Isus im je govorio riječ ili liječio, a među prisutnima su i fariseji i književnici (5:29-30, 6:1-2, 7:36.39, 11:14-15). U svakom od slučajeva gdje se spominje i Pročitajte više „Jev. po Luki 5:17-26“