Znamo li mi kakav je on uopšte bio?

On nije izgledao ništa posebno. Mogao je proći ulicom i niko od nas ga ne bi ni primijetio. U stvari, on je bio jedan od onih od kojih najčešće okrenemo glavu; vjerovatno se ne bi uklapao u gomilu.

Ali on je bio ljubazan kao niko koga ste upoznali do sada. Mogao je ušutkati svoje kritičare bez da uopšte podigne glas. On se nikada nije borio za svoju korist; nije privlačio pažnju na sebe niti se pretvarao da mu se sviđa ono što je ranjavalo njegovu dušu. On je bio stvaran i istinit, u potpunosti i do kraja.

A u suštini njegovog bića je bila ljubav. Mi u stvarni nismo ni znali šta je ljubav dok je nismo vidjeli u njemu, dok nam je on nije otkrio. To su vidjeli svi, čak i oni koji su ga mrzili. A njemu je i dalje bilo stalo do njih, do njihovog dobra, nadajući se da će pronaći put do njihovih sebičnih srca ne bi li prepoznali ko stoji među njima.

A pored sve te ljubavi, on je bio potpuno iskren. Čak i kada su njegove riječi ili djela otkrivali najmračnije motive osoba, oni nisu doživjeli sramotu. Osjećali su se sigurnim i bezbjednim u njegovom prisustvu. Njegove riječi nisu prenosile ni nagovještaj osude, bio je to jednostavan poziv ka najvećem dobru. Nikome ne biste lakše i spremnije povjerili svoje najdublje tajne. Ako biste nekad pokazali svoje najgore izdanje, vi biste ipak željeli njegovo prisustvo. On nije trošio svoje vrijeme na ruganje drugima, niti na njihove zamke. Ako je imao nešto da im kaže, on bi im to rekao, a oni su se, poslije toga i dalje osjećali voljenim više nego od ikoga ikada ranije.

Kada kažem “voljeni” ne mislim na neku patetičnu emotivnost. On je pokazivao stvarnu, istinsku ljubav, za kakvom svi mi tragamo. Nije mu bilo važno jeste li farisej ili prostitutka, njegov učenik ili slijepi prosjak, Jevrejin, Samarjanin, Rimljanin … Njegova ljubav je bila dostupna svakome ko je želio da je prihvati. Većina jeste, čim su ga vidjeli. Iako je veoma malo njih nastavilo da ga slijedi do kraja, u onih nekoliko kratkih trenutaka dok su bili u njegovoj prisutnosti, oni su osjetili svježinu i silu koju nisu mogli poreći godinama kasnije. Nekako se činilo da zna sve o njima, ali ih je u isto vrijeme duboko volio i prihvatao.

I dok je visio prikovan na krstu, tu ljubav su i dalje mogli da primijete i osjete i oni koji su mu se rugali kao i njegovi uplašeni učenici. Dok se približavao mračnim odajama smrti, umoren mučenjem osjećajući odvojenost od oca, on je nastavio da pije tu gorku čašu koja može u potpunosti da ukloni našu samovolju i sramotu. Nije postojao silniji trenutak u svoj istoriji ljudskog roda. Njegova muka je postala sredstvo da njegov život postane i naš. Ovo nije bio neki zaluđenik. Bio je to Božji sin koji je ispustio svoj poslednji dah da bi nam otvorio potpuni i slobodni pristup svom ocu.

Da sam ja ti, ne bih trošio vrijeme na jalove rasprave nego bih pokušao da otkrijem koliko i zašto on želi da bude i tvoj prijatelj bez obzira na sve. On se želi pobrinuti za tebe i ako mu daš priliku postaće ti stvarniji od tvog najboljeg prijatelja i prepoznaćeš njegovu vrijednost veću od bilo čega drugog što želiš. Otkrićeš smisao i puninu života koja će te održati u svakom stresu i boli; bićeš promijenjen iznutra upoznavajući šta je prava sloboda i stvarna radost.

Iz knjige So You Don't Want to Go to Church Anymore

Svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe

“Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom medotom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom – da je živio u izluziji … Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe.”

Seren Kjerkegor (danski filozof, teolog i pjesnik; 1813-1855)

kierkegaard-thumb

« A direct attack only strengthens a person in his illusion and, at the same time, embitters him. There is nothing that requires such gentle handling as an illusion if one wishes to dispel it. If anything prompts the prospective captive to set his will in opposition, all is lost. And this is what a direct attack achieves, and it implies moreover the presumption of requiring a man to make to another person, or in his presence, an admission which he can make most profitably to himself privately. This is what is achieved by the indirect method which, loving and serving the truth, arranges everything dialectically for the prospective captive, and then shyly withdraws [for love is always shy], so as not to witness the admission which he makes to himself alone before God—that he has lived hitherto in an illusion. . . . However, if I am disposed to plume myself on my greater understanding, it is because I am vain or proud, so that at bottom, instead of benefiting him, I want to be admired. But all true effort to help begins with self-humiliation.»

Søren Kierkegaard

А ради чега се живи?

hendrick-bloemaert-an-old-man-reading– И живјети ми се, – вели, – Божји човјече, не мили. Једино желим да умрем. Само то молим Бога. Сад сам изгубио сваку наду.”
А старац му рече:
– Не ваља ти што тако говориш, Мартине, ми не смијемо да просуђујемо Божија дјела. Није то по нашем разуму, већ по Божијој промисли. Бог је твом сину досудио да умре, а теби да живиш. Значи да је тако боље. А што ти очајаваш, то је зато што желиш да живиш за своје задовољство.
– А ради чега се живи? – упита Мартин.
– Ради Бога, Мартине, треба живјети. Он ти је дао живот, ради њега треба живјети. Када почнеш да живиш ради Њега, ни на шта се нећеш више жалити и све ће ти изгледати лако.
Поћута Мартин и вели:
– А како се живи ради Бога?
И старчић рече:
– А како се живи ради Бога показао нам је Христос. Јеси ли писмен? Купи јеванђеље и читај, тамо ћеш сазнати како се живи ради Бога. Тамо је све објашњено.
И ове ријечи коснуше Авејича у срце. И оде он истога дана и купи Нови завјет штампан крупним словима и поче читати.

Лав Толстој, Гдје је љубав тамо је и Бог

Čekam te

Kao što straže noćne čekaju jutro,
Čekam Te.
Kao žedna zemlja izvore vodene,
I gorski vrhovi sunce jutarnje,
Ko momče prve poljupce
I majka detinje osmehe,
Čekam Te.

U srcu,
Na javi i u snovima,
U nadanju i u molitvama.
Ko što nikada niko čekao nije!
Sve je utihlo i ničega više nema…
Ali ipak negde daleko iza toga,
Čekam Te.

waiting_for_dog_by_cathleentarawhiti-d64g7uz

Dugo je jedan čovek kraj puta stajao.
Kad god si prošao
Ti si ga video.
Bilo jutro ili veče,
Bilo leto ili zima.
Vejavica!
Od čekanja sav je pobeleo!
Samo je pogled ostao…
Koga je čekao?
Za kim je tako čeznuo?
Jedno je ipak sigurno:
Da je tog nekog
On mnogo, mnogo voleo!

Mirjana Sič, Beč 2000