Iskušenje moći

Opet uze ga đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. (jev. po Mateju 4:8-9)

Kada se zapitam zašto je tokom zadnjih nekoliko decenija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Kanadi i Americi toliko ljudi napustilo Crkvu, logično se nameće riječ “moć”. Jedna od najvećih ironija u istoriji hrišćanstva je to da su njegove vođe neprestano popuštale pred iskušenjem moći – političke, vojne, ekonomske ili moralne i duhovne – iako su nastavljali govoriti u ime Isusa, koji se nije držao svojih božanskih moći, već se preobrazio i postao kao mi. Iskušenje izbora moći kao najadekvatnijeg oruđa u propovijedanju jevanđelja najveće je od svih. Čujemo od drugih, ali govorimo i sami sebi da je posjedovanje moći koja je u službi Boga i naših bližnjih dobra stvar. Ovakva razmišljanja potaknula su vojne pohode, organizovana je inkvizicija, porobljeni su Indijanci, rodila se želja za uticajnim položajima, sagrađene su biskupske palate, veličanstvene katedrale i luksuzne obrazovne ustanove. Sve je to uključivalo mnogo moralne manipulacije. Kada god je došlo do velike krize u istoriji Crkve, razlog je uvijek bilo primjenjivanje sile onih koji tvrde da su sledbenici siromašnog Isusa lišenog moći.

Šta moć čini tako nedoljivom? Možda moć nudi laganu zamjenu za težak zadatak ljubavi. Čini da je lakše biti Bog nego voljeti Boga, kontrolisati ljude nego ih voljeti, biti gospodar živoa nego voljeti život. Isus pita “Ljubiš li me?” Mi pitamo: “Možemo li sjesti sa tvoje desne i lijeve strane u tvome carstvu?” (vidjeti Matej 20:21). Od trenutka kada je zmija rekla “u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo” (1. Moj. 3:5), mi smo u iskušenju da ljubav zamijenimo sa moći. Isus je proživljavao to iskušenje na najteži način od pustinje pa sve do krsta. Duga, teška istorija Crkve je istorija ljudi koji su stalno u iskušenju da izaberu moć umjestu ljubavi, kontrolu umjesto krsta, vođstvo umjesto da budu vođeni. Oni koji su odoljeli toj napasti i tako nam dali nadu istinski su sveci.

Henri Jozef Machiel Nouwen, (24.1.1932 – 21.9.1996) bio je holandski katolički sveštenik, profesor, pisac i teolog

Jedno mi je jasno: privlačnost moći raste ako bliskost vidimo kao prijetnju. Hrišćanskom vođenju posvetili su se mnogi ljudi koji ne znaju kako ostvariti zdrave, bliske odnose, te su ih zamijenili kontrolom. Mnogi graditelji hrišćanskih carstava su ljudi koji nisu bili sposobni primati i davati ljubav.

Henri J. M. Nouwen, “U Isusovo ime”

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

svaki dan umre 151 600 osoba
svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
105 ljudi završi svoj život svake minute
a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Jevanđelje po majmunu

Prošle sedmice pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča.
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije “usađene” u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: “Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.” Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.

Ugasite mržnju

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ivo Andrić (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975)