Istinsko vjersko znanje je …

Kad se okrenemo od svih manje važnih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Posmatrajući Isusa vidimo da je slava Božja u davanju. … “Ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji Me je poslao.” Ovim riječima izloženo je veliko načelo koje je zakon života za svemir. Hristos je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. … Ovaj zakon je prekršen na samom nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. … Lucifer … je netačno prikazivao Boga … On ih je naveo da posumnjaju u Božju riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. … Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. … sotonina sila prevare morala je biti slomljena. To nije bilo moguće ostvariti silom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. Bog želi službu jedino iz ljubavi, a ljubav se ne može narediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može da probudi ljubav. Poznavati Boga znači voljeti ga. (Čežnja vijekova, 8-9)

Svjetlo u tami

“Svjetlo je došlo u tamu a tama ga nije prihvatila.” Tama vjerovanja i ideologija, tama laži i religija, tama zla koje čovjek čini sebi, svom bližnjem, onima daleko od njega, tama društva koja prekriva one koji mu pripadaju, tama razuma i nauke … Naš svemir je sačinjen od tame; što se više ljudsko znanje širi, što više ovo razumijemo, što više znanje svijeta napreduje, to više je ovo sigurno. Svjetlost je došla. Ne jedno “svjetlo” među drugima, kao što naravno neko svjetlo može svijetliti među ljudima, nego svjetlo, “svjetlo sve svjetlosti.” Ovo svjetlo je moglo rastjerati svu tamu. I ono je znalo je to moglo. Ali tama je morala da ju prihvati. Da bi bilo stvarno svjetlo, nije moglo da osvaja silom niti da nadvlada na silu. Tada bi prestalo da bude svjetlo i počelo bi da igra igre tame i postalo bi tama. Ono je svijetlilo i sijalo, ali samo u ograničenom krugu koji ga je primio.

“Si tu es le Fils de Dieu: souffrances et tentations de Jésus,” Jacques Ellul

Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: “Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!” (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to “ovaj svet”, za koji je odavno rečeno da “u zlu leži” (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo “glasom tihim i tananim”, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se “svetu koji u zlu leži” suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)

Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: “A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …”

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: “Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.”

Isak Baševis Singer, “Rob” (Bigz: 1979), 230.