Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja “šerovanja linkova”. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

“Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …”

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla “nije po razumu” (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

“… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.” 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije “Žetva”, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim. 

Sveti Jovan i XXI vijek

Prošle sedmice je obilježen dan posvećen Jovanu Krstitelju, biblijskoj ličnosti koja je najpoznatija po tome što je krstila Isusa iz Nazareta na rijeci Jordan. No osim ovog događaja, Jovan Krstitelj je poznat po još nekim stavovima koji se mogu naučiti iz njegovog života i primjera, od kojih ću u ovom pisanju izdvojiti samo dva: njegov skromni život i razotkrivanje nemorala javnih ličnosti svog doba.

O načinu života ovog propovjednika u jev. po Mateju 3:4 zapisano je sledeće: „A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.“ Imajući na umu da su biblijski pisci pravili selektivne zapise događaja i detalja (pisali su ono što su željeli da naglase, a izostavljali opet druge stvari koje su se takođe desile ali nisu imale posebnu poruku za tadašnji i kasniji naraštaj), postavlja se pitanje zašto je jevanđelista Matej zapisao ove riječi? Budući da je Isaijino proročanstvo o preteči Mesije našlo svoje ispunjenje u ličnosti Jovana Krstitelja, tome je trebalo da odgovora cijela njegova pojava. Ona je bila veoma skromna, obična i jednostavna – baš kakav je bio i sam Mesija, koga je Jovan najavljivao. Šta više, ovo je bila uobičajena odjeća proroka Starog zavjeta sa kojima se Jovan, na ovaj način, poistovijetio. Njegova hrana je takođe bila jednostavna što ne znači da je na jelovniku bila ovo jedina opcija. O skakavcima postoji dvostruko mišljenje: 1) da je to vrsta letećih insekata koja je po jevrejskom propisu ishrane dozvoljena za jelo (3. Moj. 11:22) i 2) da je to vrsta ploda neke biljke na Bliskom istoku koja je odskakala od zemlje nakon što je padala sa te biljke te zbog toga nazvana skakavcima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno pouka ovog teksta: oni koji žele da slijede život i učenje ovog propovjednika trebali bi da pokažu skromnost i jednostavnost u oblačenju i ishrani. Mislim da je ovo zaista potrebno današnjem naraštaju, kako mlađem tako i starijem.

Drugi važan detalj iz života Jovana Krstitelja tiče se njegovog javnog istupa protiv Iroda, tadašnjeg nosioca vlasti. Glavni razlog njihove nesuglasice bio je nemoralni način života ovog „političara,“ što je Jovan Krstitelj javno ukorio, iako ga je to stajalo njegovog života: „Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati“ (jev. po Mateju 14:3-4). Irod je preuzeo ženu svog brata i oženio se njome, što je po mjerilima moralnog zakona bilo ilegalno: osoba koja bi se razvela mogla je ponovo da stupi u brak jedino u slučaju smrti svog bračnog druga ili preljube. U ovom slučaju, Irod nije imao pravo na brak sa ženom svog brata, dok je on još uvijek bio živ. Irodijadi se nije svidjela ova primjedba proroka, te je iskoristila trenutak kada je njen muž Irod bio pod dejstvom alkohola. Naime, poslala je svoju ćerku Salomu, iz prvog braka koja je izvela zavodljiv ples pred Irodom i njegovim gostima, nakon kojeg joj je on obećao „i do polovine svog carstva“ (jev. po Marku 6:23). Saloma je po nagovoru majke tražila glavu Jovana Krstitelja na tanjiru. Iako se njegova savjest bunila, ali zbog svoje zakletve i gostiju, Irod je udovoljio ovom zahtjevu. Tako je Jovan Krstitelj završio svoj život.

Dvije posebne pouke, dakle, iz života Jovana Krstitelja se tiču etike: pitanja kontrole nad apetitom, vladanja sobom i to na području hrane i seksualnosti. Nisu li ovo zaista relevantna pitanja i za svakog čovjeka danas? Dok se jedni prejedaju i razbacaju hranom, drugi gladuju i umiru od neuhranjenosti. Uzdržavanje od loše hrane i alkoholnih pića se smatra slabošću, čak i među mnogima koji sebe nazivaju hrišćanima. A šta tek da se kaže o seksualnosti, koja je izgubila svaki oblik privatnog i ekskluzivnog. Sveto pismo seksualni odnos izričito stavlja u kontekst heteroseksualne monogamije: bračnog odnosa izmedju muškog i ženskog. Ovo se čini nepoznato mnogim crkvama koje tvrde da ovu knjigu uzimaju kao svoju vodilju. Jedina granica za bilo kakva seksualna ponašanja se vidi u obostranoj saglasnosti učesnika. Granica razdvajanja odraslih od seksualno nezrelih se sve više smanjuje i u nekim državama Evrope dvanaesta godina je usvojena kao pravna norma. Osim verbalnog prijanjanja uz ovog svetitelja, očigledno da nam je potrebno mnogo više: usvajanje njegovih etičkih i moralnih vrijednosti na svakom aspektu svog života. Njegov primjer poziva one koji se nazivaju sledbenicima osobe koju je on krstio da zauzmu stav koji nije popularan i često je suprotan zeitgeistu, duhu našeg vremena. Da bi se mogli oduprijeti lošem oko sebe, moramo početi sa onim u sebi. Ali, čini se da je mnogim hrišćanima lakše ukloniti zapis o liku Jovana krstitelja sa stranica svetih spisa i pustiti se niz struju, da ih vodi nosi.