Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: „Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!“ (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to „ovaj svet“, za koji je odavno rečeno da „u zlu leži“ (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo „glasom tihim i tananim“, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se „svetu koji u zlu leži“ suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)

I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit’. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice.

Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana

Iskušenje moći

Opet uze ga đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. (jev. po Mateju 4:8-9)

Kada se zapitam zašto je tokom zadnjih nekoliko decenija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Kanadi i Americi toliko ljudi napustilo Crkvu, logično se nameće riječ „moć“. Jedna od najvećih ironija u istoriji hrišćanstva je to da su njegove vođe neprestano popuštale pred iskušenjem moći – političke, vojne, ekonomske ili moralne i duhovne – iako su nastavljali govoriti u ime Isusa, koji se nije držao svojih božanskih moći, već se preobrazio i postao kao mi. Iskušenje izbora moći kao najadekvatnijeg oruđa u propovijedanju jevanđelja najveće je od svih. Čujemo od drugih, ali govorimo i sami sebi da je posjedovanje moći koja je u službi Boga i naših bližnjih dobra stvar. Ovakva razmišljanja potaknula su vojne pohode, organizovana je inkvizicija, porobljeni su Indijanci, rodila se želja za uticajnim položajima, sagrađene su biskupske palate, veličanstvene katedrale i luksuzne obrazovne ustanove. Sve je to uključivalo mnogo moralne manipulacije. Kada god je došlo do velike krize u istoriji Crkve, razlog je uvijek bilo primjenjivanje sile onih koji tvrde da su sledbenici siromašnog Isusa lišenog moći.

Šta moć čini tako nedoljivom? Možda moć nudi laganu zamjenu za težak zadatak ljubavi. Čini da je lakše biti Bog nego voljeti Boga, kontrolisati ljude nego ih voljeti, biti gospodar živoa nego voljeti život. Isus pita „Ljubiš li me?“ Mi pitamo: „Možemo li sjesti sa tvoje desne i lijeve strane u tvome carstvu?“ (vidjeti Matej 20:21). Od trenutka kada je zmija rekla „u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo“ (1. Moj. 3:5), mi smo u iskušenju da ljubav zamijenimo sa moći. Isus je proživljavao to iskušenje na najteži način od pustinje pa sve do krsta. Duga, teška istorija Crkve je istorija ljudi koji su stalno u iskušenju da izaberu moć umjestu ljubavi, kontrolu umjesto krsta, vođstvo umjesto da budu vođeni. Oni koji su odoljeli toj napasti i tako nam dali nadu istinski su sveci.

Henri Jozef Machiel Nouwen, (24.1.1932 – 21.9.1996) bio je holandski katolički sveštenik, profesor, pisac i teolog

Jedno mi je jasno: privlačnost moći raste ako bliskost vidimo kao prijetnju. Hrišćanskom vođenju posvetili su se mnogi ljudi koji ne znaju kako ostvariti zdrave, bliske odnose, te su ih zamijenili kontrolom. Mnogi graditelji hrišćanskih carstava su ljudi koji nisu bili sposobni primati i davati ljubav.

Henri J. M. Nouwen, „U Isusovo ime“

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: “ … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti“ (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini. 

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti. 

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila. 

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to „riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.“  Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58). 

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod. 

Kakve veze krst ima … sa bilo čim?

AshWednesdayCrossNedavno me je posjetio moj prijatelj Haris iz Sarajeva te smo otišli zajedno na ručak. Sa nama je bio i njegov osmogodišnji (čini mi se) sin. Nakon završenog ručka, krenuli smo prema parkingu i ušli u auto. Dok je otvarao zadnja vrata mog starog golfa, Harisov sin ih je zakačio za auto parkirano do moga. U blizini je stajala gospođa, kasnije saznadosmo majka vlasnika auta, i vidjela je sve što se desilo. Počela je sa kritikom i pridikom:

„Zašto ne pazite na auto? Zašto ne pazite na dijete? Pogledajte šta je uradilo? A auto je od mog sina. Zašto ga puštate da sam ulazi i otvara. Vidite li ogrebotinu? …“ Njenim upitnim i izjavnim rečenicima nije bilo kraja.

Izašao sam i pogledao ogrebotinu. Bila je sićušna, majušna i minorna. Ali, to je bilo auto njenog sina. Ponudio sam da joj platim; odbila je. Pozvao sam je da isto napravi na mom autu – nasmijala se: „Pa nisam toliko fanatična!“ Ali nije prestala sa kritikom i pridikom. Pogledao sam u unutrašnjost auta: na retrovizoru je, po običaju mnogih vozača hrišćana, visio mali ali vidljivi krst. Tome potaklo da kažem sledeće:

– „S obzirom na ovaj znak koji visi u unutrašnjosti auta vašeg sina, čini mi se da bi ovu situaciju trebali mnogo lakše da riješimo?“
– „Kakav znak?“, pitala je.
– „Mislim na krst,“ odgovorio sam.
– „Krst? Kakve veze on ima sa ovim što se desilo?“

Otvorio sam usta da odgovorim, ali sve što sam rekao je bilo „Oprostite, još jednom, gospođo.“ Mahnula je rukom i okrenula se. A ja sam sjeo u auto i upitao Harisa: „Kakve veze krst ima sa bilo čim?“

Screen Shot 2016-03-16 at 12.48.09

Krst, cross, kreuz, križ …  wikipedia kaže da je to „antropoidni simbol od dvije duži koje se sijeku, najčešće pod pravim uglom. Apstraktna predstava čovjeka raširenih ruku. Postoji u mnogobrojnim i različitim oblicima primjeren razvoju i promjenama kulturnog čovjeka. Predstavlja osnovni vjersko-religiozni simbol hrišćanstva.“ Naravno, ovaj oblik je postojao i prije hrišćanstva, ali od trenutka kada je na njemu, pored nebrojenih ostalih, razapet i Isus iz Nazareta, za njegove sledbenike je dobio posebnu važnost.

Jednima služi kao magijski simbol zaštite, drugima kao modni detalj, trećima protiv uroka, četvrtima kao dokaz vjerskog pomodarstva … a postoji i oni koji, uz sve ove istorijski i kulturološki prisutne aluzije, pokušavaju da se probiju do te apstraktne predstave čovjeka raširenih ruku, Čovjeka Isusa Hrista. Vjeruju da ono što se onda, na krstu, Njemu desilo ima velike veze sa njihovim svakodnevnim životom i sa dtretiranjem drugih života s kojima se susreću. Pored svih upotreba i zloupotreba, krst nosi ideju božanskog spasenja i praštanja koje poziva na međusobno, horizontalno, pomirenje i opraštanje. Mislio sam, draga gospođo, da sa tim, u tom trenutku ogrebotine vrata vaših kola od strane Harisovog sina, krst ima veze. Ali nema veze, prošlo je, zaboravili smo. Ali ako vas surfanje internetom nanese na moju web stranicu pročitajte sledeću priču.

Jedan vjeroučitelj ispitivao je svoje učenike. Pored ostaloga, postavio je i sledeće pitanje: „Po kojem će znaku drugi prepoznati da ste hrišćani?“ Kako niko nije znao odgovor, prekrstio se da bi im pomogao. Jedan od učenika iznenada se dosjetio.
– „Po ljubavi!“ uskliknuo je.
Vjeroučitelj je bio zatečen. Htio je da kaže „Pogriješio si“, ali se na vrijeme zaustavio.