Apokalipsa

Vrijeme u kome živimo je prilično neubičajeno. Mnogi smatraju da bi se ono moglo opisati i mnogo jačim terminima: diktatura, pritisak, uslovljavanje, nestanak ljudskih sloboda, distopija, kraj svijeta, tiranija, apokalipsa … Za svoje lično čitanje Svetog pisma, izabrao sam upravo knjigu s ovim naslovom, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo. U narednim tekstovima ću sa vama podijeliti svoje utiske iz čitanja ovog biblijskog teksta. Za početak, pročitajte kratki teološko-istorijski uvod u ovaj novozavjetni spis.

Rani manuskripti nazivaju ovu knjigu “Apokalipsa Jovanova”. Kasniji manuskripti su mu dali bolji naziv zasnovan na prvom stihu “Otkrivenje Isusa Hrista” jer je Hristos centralna ličnost u ovoj knjizi. Ovaj termin, “otkrivenje”, na grčkom jeziku nosi ideju uklanjanja zavjese koja zaklanja pogled. Ovo je poslednja knjiga Biblije u (najčešćem) hrišćanskom kanonu (skupu biblijskih knjiga). Sa svojim poznatim opisima kraja svih stvari, je veoma povezana sa starozavjetnom knjigom proroka Danila zbog sličnosti književnog žanra i velikog naglaska na “otkrivanja” budućih događaja. Njene slike, termini i koncepti se veoma često koriste u mnogim naučno-fantastičnim, distopijskim i horor filmovima: Omen, Sedmi znak, Apokalipsa, Kraj dana, The Book of Eli (nikada ne znam kako je kod nas prevedena ova knjiga), Matrix i mnoge druge.

Jovan je primio viziju na ostrvu Patmos, koje se nalazi u Egejskom moru, blizu obale Male azije, danas Turske. Iako nam Biblija ne kaže ko je bio ovaj Jovan, većina istorijskih izvora ga poistovjećuju sa apostolom Jovanom iz jevanđelja, koji je brat Jakova, sin Zavedeja i učenik Isusa (Matej 4:21-22, 17:1, Marko 3:17, 10:35-41, Luka 9:28.54, 22:8, Jovan 13:23-25, 18:15-17). Ovaj stav potvrđuje i sam tekst Otkrivenja, jer sadrži mnoge jezičke paralele sa jevanđeljem po Jovanu.

Istorijski izvori nam pokazuju da je Jovan bio duhovni vođa crkava u zapadnoj Maloj aziji. Bio je prognan na ostrvo Patmos zbog svoje vjere. Tamo je dobio poruke koje je zapisao, a koje su prvenstveno bile namijenjene crkvama u kojima je djelovao. Gradovi u kojima su se nalazile ove crkve, bili su locirani u radijusu od pedesetak kilometara u današnjoj zapadnoj Turskoj. Naravno, kao i ostali dio Svetog pisma, i ovaj tekst je imao silan uticaj na sve čitaoce od njegovih dana do danas.

Većina tumača datiraju ovu biblijsku knjigu u 95. godinu poslije Hrista, što pada pred kraj vladavine imperatora Domicijana. Postoje dokazi da je tokom njegove vlasti započelo progonstvo hrišćana. Slavni prikaz Božjeg konačnog trijumfa nad silama zla bilo je ohrabrenje prvim čitaocima. Na žalost, i danas postoje mjesta gdje se ovo progonstvo nastavlja. Kada su vremena loša, dobro je znati da je ishod uvijek siguran na Božijoj strani.

Važno je primijetiti kako je sadržaj Otkrivenja put starozavjetnih ideja, slika, simbola, imena, mjesta … ne direktno, nego kroz aluzije. Zato je određivanje starozavjetne pozadine ključno za razumijevanje poruke ove knjige. To ne znači da ovo nije novozavjetna knjiga. Neko je rekao kako se u Otkrivenju sve biblijske knjige sreću i završavaju. Jezik Otkrivenja je prvenstveno simboličan i generalno se ne bi trebao doslovno čitati. Po pitanju žanra pripada drevnoj apokaliptičnoj literaturi koja koristeći razne simbole prikazuje široku sliku istorije i pitanja od univerzalnog značenja. Kroz istoriju su korišteni različiti metodi tumačenja ove biblijske knjige kao što su preteristički, futuristički, idealistički i istoricistički.

Preteristički metod: fokusirajući se na istoriju tvrdi da je knjiga napisana posebno i jedino za sedam crkava u Maloj aziji. Sve što u njoj piše već se ispunilo. Međutim, dok čitamo ne možemo a da ne primijetimo kako se neki dijelovi ove knjige bave budućim događajima, nakon Jovanovog vremena. To znači da pristupiti ovoj biblijskoj knjizi samo putem ovog metoda znači isuviše je ograničiti.
Futuristički metod: sa druge strane je pokušaj da se čitanje ove knjige usmjeri samo na budućnost, drugi Hristov dolazak i događaje koji mu prethode. Pogriješićemo ako sav sadržaj posmatramo samo iz ove perspektive jer je očigledno da knjiga govori i o događajima koji su se desili mnogo prije vremena kraja.

Dobar komentar Otkrivenja ne bi trebao dati prednost nijednom posebnom pristupu tekstu. Prirodno je da metod tumačenja koji pisac odabere utiče na način kako čita i tumači tekst. Tada tumačenje obično stvara unaprijed prihvaćene ideje, bez obzira da li se ono uklapa u kontekst ili ne. Takvim tumačenje se često dokazuje neka misao, umjesto da se traži značenje teksta. Tumačenje teksta i primijenjeni pristup mora biti u skladu sa namjerom njegovog autora, koji nam govori šta bismo trebali naći i primijeniti na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nezaobilazno je da tekst upravlja tumačenjem, umjesto da tumač nametne knjizi svoje ideje.
Ranko Stefanović, Revelation of Jesus Christ: Commentary on the Book of Revelation, 24.

Idealistički metod: smatra da je cilj ove knjige pružiti, kroz simbole, opšte principe za svakodnevni život. Bilo ko, bilo kad može imati opštu korist od čitanja. Ovaj metod zasigurno pomaže ali samo ako ne ignoriše globalne, istorijske i političke konotacije iz ove knjige.
Istoricistički metod se bavi tokom cijele istorije tvrdeći da Otkrivenje pokriva period od Jovanovih dana sve do kraja. Sam Jovan ukazuje da je ovo ispravan način čitanja njegove knjige: Otkrivenje je njemu dao Bog da pokaže svojim slugama šta će skoro biti (1:1). To je u skladu sa proročanstvom iz knjige proroka Danila gdje stoji da je Bog otkrio tajnu i javio caru šta će biti do kraja (Danilo 2:28).

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma.

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma. Jedan od osnovnih principa jeste da Biblija tumači samu sebe ili Sacra Scriptura Sui Ipsius Interpres kao što to na latinskom glasi. To znači da je potpuno pogrešno učitavanje u tekst onoga čega tamo nema, a to je posebno prisutno kod tumačenja ove biblijske knjige. Najčešće se globalni (i lokalni) savremeni događaji pokušavaju na silu “ugurati” u tekst ili “tjerati” tekst da znači ono što mi želimo da znači. Neko je rekao kako je želja da se sazna istina bez obzira koliko ona lično mene može koštati jedna od najvažnijih molitvi koju bilo ko može uputiti Bogu. Bez želje da vam namećem svoje mišljenje, želim da podijelim svoje utiske, a još više da vas pozovem na čitanje i napor razumijevanja kako Otkrivenja, tako i cijelog Svetog pisma.

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u …

08:00 – Ustao i napravio snješka.
08:10 – Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka.
08:15 – Poslušao sam je i napravio ju.
08:17 – Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas.
08:20 – Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio.
08:22 – Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo.
08:25 – Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe.
08:28 – Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje.
08:31 – Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom.
08:40 – Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava.
08:42 – Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora.
08:45 – Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? “Snowballs,” odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina.
09:00 – Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima.
09:10 – Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba.
09:30 – Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan.

Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.

Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: “A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …”

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: “Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.”

Isak Baševis Singer, “Rob” (Bigz: 1979), 230.

Sudije

Najprije činjahu zulume žuti. Pa bijeli. Pa modri. Pa crveni. Isprva se sudilo po starim, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Poslije uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro i ali trezveno, i – brzo, brzo.

Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i suđenje bivaše sve brže. Presude su se još uvijek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti – samo smrtne.

Najposlije bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smio duh – biješe modri po stranci – pun rodoljubivog zanosa ne iznese prijedlog, nov i važan: da se jedno za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osuđuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno.

Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao.

Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje među crvenima. Ispitivani su i suđeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo suđeno, kao što su i sami sudili.

Svijet se sada dijelio još samo na sudije i osuđenike. Ali se ljudi brzo dosjetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima pravo da sudi, a ko ne. I kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osuđivati i ubijati sudije između sebe.

A u proljeće sedme godine umrije i poslednji čovjek iz toga naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapjenjenih usta, on je grmio osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi.

Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava.

Ivo Andrić, 1920 (Ex Ponto, nemiri, lirika)