Oznaka: kompjuteri

Trajno zabilježeno

Većina ljudi koji koriste kompjutere smatda da postoji četvrta osnovna dozvola pored čitanja, pisanja i izvršenja, koja se naziva “brisanje”. Dozvola za brisanje nalazi se u svakom dijelu korisničkog kompjutera. U hardveru je na tastaturi, a u softveru je opcija koja se može izabrati iz padajućeg menija. Postoji određena konačnost koja dolazi sa izborom brisanja i izvjesni osjećaj odgovornosti. Ponekad se pojavi i okvir za potvrdu brisanja: “Jeste li sigurni?” Ako kompjuter preispituje vašu odluku zahtijevajući potvrdu – da kliknete na “Da” – onda postoji opravdani razlog da se dozvola za brisanje smatra značajnom, a možda čak i konačnom odlukom.

Bez sumnje, to je sasvim tačno u svijetu van kompjutera, u kome su kroz istoriju moći brisanja bile ogromne. Uprkos tome, da biste se zaista oslobodili dokumenta, ne možete jednostavno da uništite svaku njegovu kopiju. Morate, takođe, uništiti svako sjećanje na njega, što znači morate uništiti sve ljude koji ga pamte, zajedno sa svakom kopijom svih ostalih dokumenata koj iga spominju i sve ljude koji pamte sve te ostale dokumente. A onda, možda, samo možda, nestaće i dokument.

Činjenica je međutim da brisanje u tehnološkom smislu nikad nije postojalo onako kako mi to zamišljamo. Brisanje je samo zabluda, izmišljotina, opšteprihvaćena fikcija, ne baš plemenita laž koju vam nudi kompjuterska nauka da bi vas umirila i utješila. Iako izbrisanu datotku više ne vidite, rijetko kad je u potpunosti nestala. U tehničkom smislu, brisanje je zaista samo oblik dozvole srednjeg nivoa na kojoj se nalazi i dozvola za pisanje. Obično kada pritisnete taster “Delete” za neku od datoteka, njeni podaci – koji su sakriveni negdje duboko na disku – u stvari, nisu ni taknuti. Efikasni savremeni operativni sistemi nisu napravljeni tako da uđu u najsitnije dijelove diska isključivo da bi se nešto obrisalo. Umjesto toga, samo mapa kompjutera koja prikazuje gdje se čuva svaka datoteka prepisuje se da bi ukazala na to “da se taj prostor više ne koristi ni za šta važno”. Sve to liči na zanemarenu knjigu u ogromnoj biblioteci: navodno izbrisani dokument može da pročita onaj ko se dovoljno potrudi. Ako obrišete samo referencu na knjigu, knjiga i dalje ostaje.

Sledeći put kada kopirate datoteku, zapitajte se zašto to traje toliko dugo u poređenju sa trenutnim činom brisanja. Odgovor je da brisanje ne radi ništa u datoteci osim što je prikriva. Jednostavno rečeno, kompjuteri nisu napravljeni da ispravljaju greške, već da ih sakriju – i to samo od onih koji ne znaju gdje da ih traže.

Edvard Snouden, “Trajno zabeleženo”

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije “Žetva”, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim.