Ispunjen život

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
„Ne treba nam dugo“ – odgovoriše ribari.
„A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?“ Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice.
„Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?“
„Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevni odmor provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, družimo se i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen.“
Gospodin turista im predloži: „Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.“
„I šta onda?“
„Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Meksiko Siti, Los Anđeles ili čak Nju Jork! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!“
„Koliko bi nam vremena trebalo za to?“
„Dvadeset do dvadeset pet godina“.
„I onda?“
„Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milione!“
„Milione? Stvarno? A onda?“
„Onda možete otići u penziju, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz druženje i pjesmu.“
„Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?“ – upitaše Meksikanci.

Naravoučenije: „Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane.“ (Sveto pismo)

O štetnosti rangiranja đaka i nastavnika

o stetnosti ocenjivanja„Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti.“

* * *

„Pogledajte šta se dešava obrazovanju. U poslednje vrijeme, naglasak je na ocjenjivanju i djece i nastavnika, pa se učenje svodi na pripreme za testove. A testiranja utiču kako na sudbinu učenika, tako i nastavnika.

To garantovano uništava svaki smisleni obrazovni proces. Nastavnik ne može da bude kreativan, maštovit niti da uzima u obzir različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu da slijede svoja interesovanja, jer moraju da uče za sutrašnji kontrolni zadatak. A od rezultata testova zavisi i budućnost učenika i nastavnika.

Birokrate koje sjede po kancelarijama nisu loši ljudi, već rade unutar sistema čije ideologija i doktrine su izuzetno štetne.

Za početak, ne morate sve vrijeme ocjenjivati ljude… Oni ne moraju stalno bivati rangirani prema nekim vještačkim standardima. Sam sistem vrednovanja je potpuno vještački. Nastavnici se ne rangiraju prema svojoj sposobnosti da pomognu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoja kreativna interesovanja. Te stvari ne podležu testovima.

Vi rangirate, ali to je uglavnom besmisleno i samo po sebi štetno. Pretvara nas u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne.

U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kada su moja djeca bila osnovci. Već kada stignu do trećeg razreda, stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira na potpuno drugačiji način nego kad si među pametnima.

Zamislite šta to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvataju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze sa obrazovanjem.

Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti. Možda nećete biti sjajni u školi, ali ćete biti odličan umjetnik. Šta je loše u tome? To je samo drugačiji način da živite ispunjenim životom, da oplemenite i sebe i one oko vas.

Sama ideja rangiranja je štetna. Ona je dio sistema koji treba da stvori tzv. ‘ekonomskog čovjeka’. To je neko ko racionalno kalkuliše kako da poboljša sopstveni status i svoje bogatstvo, ne obraćajući pažnju ni na šta drugo. Ko teži da gomila materijalna dobra, jer je to ono što može da se izmjeri. Ako ste dobri u tome, onda ste racionalna osoba koja donosi odluke na osnovu činjenica. Povećavate svoj ‘ljudski kapital’ koji možete da prodate na tržištu.

O kakvom to čovjeku govorimo? Da li je to ljudsko biće koje želimo da stvorimo? Svi ti mehanizmi – testiranje, procjenjivanje, mjerenje, vrednovanje – prisiljavaju ljude da razviju takve osobine… A takve ideje imaju svoje posledice…“

Noam Čomski 

preneseno sa Znakovi pored puta