Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: “Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?” (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: “Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.” Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: “Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.”

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

Isus ili Juda?

Giampietrino-Last-Supper-ca-1520Prilikom izrade slike Tajna večera, Leonardo se suočio s teškim problemom: trebalo je da naslika dobro – u liku Isusa – i zlo – u liku Jude. Riješio je da prekine s radom dok ne uspije da nađe savršene modele. Jednoga dana, na službi, dok je slušao crkveni hor, jedan mladić mu se učini kao stvoren za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje i izradio mnoštvo skica i studija njegovog lica.

Prošle su još tri godine. Tajna večera bila je gotovo završena, ali Leonardo da Vinči još nije pronašao nikoga ko bi odgovarao Judinom liku. Kardinal zadužen za tu crkvu počeo je da ga pritiska, zahtijevajući da što prije završi fresku.

emo_xlargePošto je danima bezuspješno tragao, slikar je napokon slučajno nabasao na nekog prerano sastarjelog mladića koji je, sav u ritama, pijan ležao u jarku. Jedva je umolio svoje pomoćnike da ga prenesu u crkvu, jer više nije bilo vremena za skiciranje.

Skitnicu odvukoše nekako do crkve, u besvjesnom stanju. Pomoćnici su ga pridržavali dok je Leonardo preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, koje su se jasno i upečatljivo odražavale na njegovom licu.

Kad je sve bilo gotovo, skitnica, koji se u međuvremenu donekle rastrijeznio, otvori oči, spazi pred sobom sliku, i s prizvukom čuđenja i tuge u glasu, reče:

– “Pa ovu sam sliku već vidio!”
– “Kada?,” upita Leonardo, takođe začuđen.
– “Prije tri godine. Sjećam se vrlo dobro, jer sam ubrzo poslije toga izgubio sve što sam imao. Život mi je u to vrijeme još bio prepun snova. Pjevao sam u crkvenom horu i jedan me je umjetnik pozvao da mu poziram za lik Hrista.”

P. Koeljo, Đavo i gospođica Prim.