Uloga budale u društvu

U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha. Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost. Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali. Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela – i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šrdati se s onim od čega je čaršija strahovala i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo. Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva. Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu. Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo. Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika. Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge. Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju. U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament. Stoga i nije čudo što su budale postale indikatar razvijenosti nekog mjesta. I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom. Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu – a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan.

Eliezer Papo, Sarajevska megila.

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.

Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu “teško vama!” (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik “Hosana!” te izricanje blagoslova nad onim “koji ide u ime Gospodnje” (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. “Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi” (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, “razumjeli da za njih govori” (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. “Jer Bog ne gleda ko je ko” (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Poruke iz Svete zemlje: En Gedi

En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.

U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.

Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).

Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.

Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.