Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao „strašni sud“. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka 

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje „poređenje, ilustracija, analogija.“ To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva „priča“ govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju „materijalni“ aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona „dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje“ (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su „duhovne“ stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i „plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim“ (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje „kad te vidjesmo“ otkriva njihove motive: „Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.“ Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Jevanđelje srijedom: Matej 24. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon što je u prethodnom, 23. poglavlju, Isus podijelio svoju kritiku jevrejskih vođa u sedam tačaka, završio je cijeli svoj govor ne baš tako ohrabrujućim riječima: „Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta“ (Matej 23:38). Sledeće, 24. poglavlje, počinje riječima da se On kretao od hrama (ἀπὸ τοῦ ἱεροῦ) i željom Njegovih učenika da mu pokažu taj grandiozni objekat, djelo Iroda velikog. Čini se da su oni napravili vezu između Hristovih riječi i lokacije na kojoj se nalazio te zaključili kako će doći trenutak kada će hram biti opustošen. Upravo to i sam Hristos naglašava u jev. po Mateju 24:2. Njegove učenike interesuje kada će se tako loša stvar desiti? Nestanak hrama za njih je isto što i posledak vijeka, kraj svijeta (Mat. 24:3b). Tada Isus počinje izlagati svoje učenje o poslednjem vremenu što se u teologiji naziva eshatologija

Njegova prva misao je povezana sa potencijalnim prijevarama. „Čuvajte se da vas ko ne prevari,“ su riječi koje odjekuju iz ovog poglavlja. Tri puta spominje (Matej 24:5.11.24) lažne mesije i lažne proroke, koji će se dolaziti u Njegovo ime. Iako neće uspjeti da oponašaju način Hristovog dolaska – „na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom“ (Matej 24:30) – oni će uspjeti da prevare mnoge (Matej 25:4). Njihov glavni asortiman u varanju će biti „znaci i čuda“ (Matej 24:24) koji bi trebali da im osiguraju natprirodni identitet. Isus nas podsjeća: nema svako čudo porijeklo u Bogu, postoje i saradnici mračne strane koji to mogu da čine. Sigurnost se nalazi u tome da se osoba ne izlaže ovakvim pojavama (Matej 24:26) nego da pažnju pokloni upoznavanju sa Hristovim riječima (Matej 24:35). 

Evo još nekoliko važnih principa koji treba da nas vode u življenju i iščekivanju Hristovog povratka: 

  1. Hristov dolazak je ličan, javan, vidljiv, doslovan i siguran.
  2. Niko ne zna tačno vrijeme Njegovog povratka, ali blizina je nagoviještena određenim znacima sa području prirode i ljudskih odnosa.
  3. Istorija ovog svijeta ima svoje kretanje ka vrhuncu i smislu. Događaji na zemlji nisu samo besmisleno ponavljanja bez kraja.
  4. Dobro će pobijediti zlo. Iako trenutni raspored ovih snaga u borbi između dobra i zla može izgledati drugačije, Isus nas uvjerava u pozitivan ishod zemaljske istorije.
  5. Hristov dolazak podrazumijeva obnavljanje. Drugi pisci Novog zavjeta govore o „novom nebu i novoj zemlji.“ Život će se nastaviti ali u mnogo kvalitetnijem obliku: bez smrti, bolesti, grijeha i zla. Srednjovjekovna predstava dosadnog bitisanja na oblaku sa harfom nema jevanđeosku podršku.
  6. Sud i razdvajanje. Na žalost, biće onih koji neće nastaviti da žive. Jedna od osnovnih razlika koja se spominje u ovom tekstu je prihvatanje Hristovog poziva da “stražimo.” To je osnovna razlika između onih koji će prepoznati vrijeme u kome žive i onih koji neće „ni osjetiti.“ Poređenje sa potopom govori o ignorisanju upozorenja i svih činjenica od strane onih koji će biti izgubljeni.
  7. Bez obzira na sve informacije, Hristov dolazak će biti iznenadan. Spremnost za ovaj događaj se ne mjeri znanjem, koliko kvalitetom karaktera. Mnogi neće ni dočekati ovaj trenutak, njihov život će se završiti ranije, ali to ne znači da će završiti na pogrešnoj strani. Naš odnos prema ljudima i životu ukazuje koliko smo blizu vrijednostima jevanđelja.

Veliki broj hrišćanskih vođa i crkava se uveliko pozabavio ovozemaljskim problemima te je zapostavio promovisanje ove biblijske istine. Mnogima je politički aktivizam bliži od biblijske eshatologije. Neki čak smatraju da „novi svijet“ nastupa kada crkva i njeni lideri preuzmu vlast na ovome svijetu. Sa druge strane, za mnoge je prethodni period u kome je jedna religija imala dominaciju dovoljan razlog da ne požele ponavljanje takvog vremena. Bez obzira na sve, nismo ostavljeni u neznanju: Hristos je dao dovoljno uputstva za sve one koji žele da budu „gotovi, jer u koji čas ne mislite doći će Sin čovječji“ (Matej 24:44).

Jevanđelje srijedom: Matej 22. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Dvadeset prvo poglavlje sadrži Hristova simbolična djela (ulazak u Jerusalim i čišćenje hrama) te govore (o neplodnoj smokvi, govor u hramu i priču o vinogradarima). Ova poslednja priča se ne završava happy end-om prema shvatanju jevrejskih vođa te oni odlučuju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vezi ovog mladog samozvanog učitelja: „I čuvši glavari sveštenički i fariseji priče njegove razumješe da za njih govori. I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda, jer ga držahu za proroka“ (Matej 21:45-46). No prije nego donesu svoju konačnu odluku, nastupaju sa pitanjima (Matej 22:15-17.23.35). Na sva njihova pitanja Isus daje (za njih nezadovoljavajuće) odgovore, postavlja kontrapitanje i završava diskusiju sa njima. Ono što slijedi do kraja ovog jevanđelja jeste Hristova kritika vođa (Matej 23. poglavlje), opis kraja (Matej 24-25. poglavlje) te poslednji događaji Hristovog života (Matej 26-28. poglavlje). Sadržaj 22. poglavlja jevanđelja po Mateju se može predstaviti na sledeći način: 

  • Priča o svadbi careva sina (22:1-14)
  • Pitanje o porezu (22:15-22)
  • Pitanje o braku nakon vaskrsenja (22:23-33)
  • Pitanje o najvećoj zapovijesti (22:34-40)
  • Hristovo kontrapitanje (22:41-46)

Zbog ograničenog prostora, pozabaviću se samo prvim dijelom ovom poglavlja, Hristovom pričom o svadbi carevog sina. Ovo je još jedan u nizu Hristovih pokušaja da otvori oči vođama svog naroda i svima ostalima o važnosti trenutka u kome su se nalazili. Carstvo nebesko je stiglo u ličnosti Isusa Hrista, prema Njegovim riječima. Ali ono nije doživjelo svoj vrhunac, to tek treba da se dogodi o Njegovom drugom dolasku. 

Ova priča je jako zanimljiva jer nije jednostavno odrediti vrijeme njenog odigravanja a samim tim i potpuno značenje. Čini se kao da je u pitanju kraj vremena, Hristov drugi dolazak. No sakupljanje i zlih i dobrih te njihovo provjeravanje od strane cara vodi ka zaključku da je radije u pitanju određeni aspekt suda, prije Hristovog dolaska. Na svadbu su pozvani svi, ali svi nisu prihvatili poziv. To je prva misao koju Isus želi da prenese ovom pričom: izgovaranje i odbijanje poziva. Sve što su zvanice trebali da učine jeste da odgovore potvrdno. Međutim, oni su ponudili (p)razne izgovore kojima car nije bio zadovoljan pa ih je pozvao, preko svojih slugu, po drugi put. Reakcija je bila jednaka, s tim što su ovaj put careve sluge bile zlostavljane, a neke i ubijene. Car, gnjevan zbog onoga što se desilo, sveti se svojim zvanicama šaljući vojsku, ubijajući ubice i paleći grad. 

Drugi dio priče govori da je poziv dalje bio upućen bilo kome. Pravi se jasna razlika između „zvanica“ (onima kojima je poziv prvo upućen) i „onih sa raskršća,“ naknadno pozvanima. Čini se kako je jedini uslov za dolazak na ovu svadbu bilo oblačenje svadbene odjeće, koju je pripremao onaj koji je organizovao svadbu. Odbijanje gosta da prihvati ponuđeno „svadbeno ruho“ je bilo jednako odbacivanju poziva iz prvog dijela priče. Čini se da postoje tri grupe ljudi u ovoj priči. Prvi su oni koji ne prihvataju poziv koji Bog upućuje: jedni se izgovaraju, a drugi su među otvorenim protivnicima. U drugoj grupi su oni koji prihvataju poziv ali ne žele da prihvate Božje uslove. (Odjeća u Svetom pismu je slika pravednosti koju Bog nudi.) I treća grupa su oni gosti koji su prošli pregled cara jer su prihvatili Njegov poziv i ponudu. Gdje sam ja u ovoj priči? 

Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

„Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.“ Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem „Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?“ Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja „raspusne knjige“ (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka „osim za kurvarstvo“ je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: „Ne mogu svi primiti ovih riječi …“ Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Jevanđelje srijedom: Matej 17. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Sedamnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži par događaja. Prvi po redu, i kome ću dati najviše pažnje u ovom tekstu, je ono što se naziva Hristovim preobraženjem. Dalje slijede iscjeljenje jednog bolesnika, drugo po redu predskazivanje Hristovog stradanja te rasprava o davanju novca za izdržavanje hrama. Svi ovi zapisani događaje sadrže jednu notu nevjerovatnog i čudesnog, što onima koji pristupaju jevanđelju sa skeptičnim stavom čine zapise manje korisnim. A oni koji mogu da prihvate cjelokupni izvještaj jevanđelja onakvim kakav nam je dat, ovi tekstovi mogu biti na pouku i ohrabrenje.

Izgled gore Tavor

Mjesto gdje se ovo dešavalo se tradicionalno pripisuje današnjoj gori Tavor, devet kilometara jugoistočno od grada Nazareta. No slijeđenjem prethodnog biblijskog teksta čini se da je veća mogućnost bilo koja uzvišica oko Kapernauma. Na osnovu ovog teksta, Grigorije Palama je formulisao učenje o tavorskoj svjetlosti, braneći ideju isihazma. Isihаstičkа prаksа (zasnovana, među ostalima, na ove dvije ideje: carstvo je Božije unutra, u vama; Lk 17:21, Molite se neprestano, 1. Sol. 5:17) zаpočinje pokаjаnjem i podvizimа zа očišćenje duše i tijelа od strаsti, а nаstаvljа se neprestаnim uprаžnjаvаnjem unutrаšnje molitve srcа tzv. tihovanjem. Plod tаkvog podvigа je viđenje božаnske svjetlosti, poput аpostolskog nа gori Tаvor prilikom Isusovog preobrаženjа. Isihаzаm nije sаmo djelo podvigа, već je i potpuno okretаnje čovjekovoj unutrаšnjosti sjedinjeno sа punotom crkvenog životа i neophodnošću uzimаnjа Svetih Tаjni.

Moje mišljenje je da se ovaj tekst fokusira više na onome što se desilo Hristu nego na onom što treba da se desi nama. Sam pogled u vlastitu unutrašnjost nije dovoljan: potrebna je sila koju ne posjedujemo da bi se promijenili. Tekst kaže da je Hristos doživio promjenu koja je bila fizički vidljiva. U Njegovom slučaju promjena se dogodila tako da se Njegova stvarna priroda pokazala izvana (Mk 9:2). Prije nego im je rekao o Svom stradanju (Matej 17:12) želio je da Njegovi učenici znaju ko je u stvari onaj koji strada. Svoju trojicu učenika je poveo najviše što je mogao da bi oni shvatili koliko je Njegov silazak bio „dubok“. Tekst apostola Pavla dobro ilustruje ovu misao: „Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom, nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti na krstu“ (Filibljanima poslanica 2:6-8).

Kada smo mi ljudi u pitanju, ta promjena mora da se dogodi unutra. To je mnogo više od nošenja vjerskih simbola i povezivanja sa određenom praksom. Ljudi veoma lako „nabace“ religioznu formu bez prihvatanja njene suštine. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učinite. Umjesto saobražavanja trenutnim trendovima svijeta u kome žive, hrišćani su pozvani da se preobražavaju obnovljenjem uma svojega, da bi mogli prepoznati Božiju volju za svoj život (Rimljanima 12:1-2). Takvo preobražavanje je moguće jedino aktivnim posmatranjem slave Božije, stoji u tekstu iz 2. Korinćanima 3:18. A slava Gospodnja je Božji karakter, posebno otkriven u životu Isusa Hrista. Kada je Mojsije žudio i tražio da mu Bog pokaže svoju slavu, Bog je udovoljio njegovoj želji. No, to nije bilo neko posebno mistično iskustvo padanja u zanos, nego objavljivanje Božjih osobina koje Bog želi da vidi u svojim sledbenicima: „milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom“ (2. Mojsijeva 34:6).

Poput učenika, i mi smo više zainteresovani za vjersku raspravu nego za promjenu karaktera. Nakon silaska sa Gore preobraženja, učenici pitaju za identitet Ilije koga spominju proroci. Isus im objašnjava da je tu ulogu ispunio Jovan Krstitelj koji je postradao. On dalje dodaje: „Tako i sin čovječiji – misleći na sebe – treba da postrada od njih“ (Matej 17:12). Ovaj odjeljak se tužno završava zaključkom da su od svega što su doživjeli i čuli oni jedino razumjeli ulogu Jovana Krstitelja. Hristovo djelo i zapis jevanđelja su ostavljeni radi promjene našeg karaktera i spasenja a ne radi informisanja i diskusije.