Jevanđelje srijedom: Matej 15. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Petnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži nekoliko događaja. Među njima su čudesno hranjenje četiri hiljade ljudi, iscjeljenje mnogih bolesnika među kojima je žena koja ne pripada jevrejskom narodu te razgovor o “čovječijim običajima,” kako neki prijevodi naslovljavaju ovaj odlomak. Ova primjedba koju jevrejske vođe, fariseji i knjiženici, upućuju Isusu zbog njegovog odnosa prema “običajima starih” (Karadžić) ili τὴν παράδοσιν τῶν πρεσβυτέρων na grčkom što bi značilo “predaja otaca” je i danas jako aktuelna.

Zbog odbacivanja i borbe protiv autoriteta u postmodernom dobu, jedino na šta može da se poziva jeste dosadašnje ili još adekvatnije drevno razmišljanje i stavovi. To je nešto poput zanimanja za klasičnu antiku i njene vrijednosti u doba renesanse. Vintage, antique i retro style su prilično poznati termini. U kontekstu odbacivanja svakog usmjerenja, ovi drevni putokazi mogu biti od vrijednosti. Šta više, tradicija daje osjećaj pripadanja i omogućava okupljanja oko zajedničkih vrijednosti. Ona stvara platformu za kreiranje ugodnih trenutaka i uspomena. U tom istom procesu nastaju i uzori i modeli koje želimo da oni koji dolaze prate i oponašaju. Tradicija i običaji, sami po sebi, su nešto pozitivno i korisno jer nose elemente homogenizacije u vremenu u kome je teško biti zajedno.

U jevrejskom narodu nekad, kao i danas, tradicija ima važnu ulogu. Ona je nastala u obliku usmenog prenosa onoga što je bilo važno za sačuvati. Kada su u pitanju vjerski izvori, judaizam poznaje usmeni (תורה שבעל פה – Tora šebeal pe) i pismeni (תורה שבכתב – Tora šebiktav) zakon. Usmeni zakon obuhvata mnoštvo dodatnih detalja i objašnjenja nastalih kroz istoriju a koji se tiču teksta sačuvanog u Starom zavjetu Biblije. Prema Isusovim riječima, problem je nastao onog trenutka kada je usmeno nadvladalo pismeno (Matej 15:3). I dok će neki kritikovati judaizam, zaboraviće koliko toga bi u hrišćanstvu bilo adekvatnu za ovu istu Isusovu primjedbu: “Uzalud me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskim” (Matej 15:9). Tradicionalne crkve će opravdavati vrijednost danu tradiciji ili usmenoj predaji na osnovu tvrdnje da je crkva stvorila Bibliju. Mislim da je ideja bliža istini da je Biblija “stvorila” crkvu, tj. da je zajednica Hristovih sledbenika nastala na osnovu Njegovih riječi i učenja. U tom slučaju, ono što je On rekao a što su njegovi učenici zapisali ima mnogo veću vrijednost i autoritet od svega onoga što nastaje u kasnijem periodu.

Jevanđelje srijedom: Matej 14. poglavlje

Poslije malo dužeg vremena, nastavljam sa razmišljanjima na tekstove iz jevanđelja. Moguće da su onima koji redovno prate ovaj blog, ako ima takvih ;), dosadili tekstovi o islamskoj državi. Moram priznati da su se meni te pronađene informacije svidjele i zato sam ih prenosio, a čini mi se da ih još ima te da ih možete očekivati i u kasnijem periodu.

U ovoj blog rubrici “Jevanđelje srijedom,” u kojoj objavljujem svoje poglede na tekstove iz Svetog pisma, imali ste priliku da čitate od prvog do trinaestog poglavlja iz jevanđelja po Mateju. Danas je na redu četrnaesto poglavlje. U tridesetšest stihova, od koliko se sastoji ovo poglavlje, nalazi se par tematika od kojih ću jedno kratko da dotaknem. To su smrt Jovana Krstitelja (u narodu poznato kao “usjekovanje glave”), hranjenje pet hiljada ljudi i Hristov hod po moru. Biblijska kritika poslednja dva događaja posmatra kao metafore iz kojih se izvlače poruke za svakodnevni život, bez obzira što se ti događaji nisu u stvarnosti desili. Ja vjerujum da su se čuda zapisana u Svetom pismu zaista desila. Hrišćanska vjera počiva na vaskrsenju Isusa Hrista, i ako je ono bilo moguće da se desi, onda su i druga čuda spomenuta u Bibliji stvarni događaji. Ako Bog postoji, onda je on svemoguć – i čuda, iako nisu njegov svakodnevni način djelovanja, su moguća. No, krenimo redom.

Jevanđelista Matej je već spominjao Jovana Krstitelja: u trećem poglavlju kada je opisivao Hristovo krštenje, i u jedanaestom, kada je vijest o Jovanom hapšenju stigla do Isusa. Budući da ovo jevanđelje nije hronološki pisano, Matej u ovom trenutku umeće događaj o Jovanu sa željom da nešto važno saopšti svojim čitaocima. Dok je danas navika da se duhovni fokus zaustavi na biblijskim (i vanbiblijskim) ličnostima kojima pripajamo pridjev “svet”, Sveto pismo koristi djela i života tih istih osoba da usmjeri pažnju na Isusa Hrista. To je upravo ono što Matej radi u ovom poglavlju: smrt Jovana Krstitelja koristi kao uvod u ono što će se desiti sa Isusu Hristu.

– Irod hvata i vezuje Jovana Krstitelja (14:3); isto to, hvatanje i vezivanje, će se desiti i i Isusu Hristu (26:50, 27:2).
– Irod je htio odmah da ubije Jovana, ali se plašio reakcije narod jer su Jovana smatrali prorokom (14:5); Hristovi neprijatelji su imali iste planove i sa Isusom, ali ih je sprečavala ista misao: “ali se pobojaše naroda, jer ga (Isusa) držahu za proroka” (21:46).
– U slučaju Jovana Krstitelja, Irodova supruga Irodijada je iskoristila Iroda preko svoje kćerke da ostvari svoje planove u vezi sa Jovanom (14:6-9); kada je u pitanju Isus, jevrejske vođe su iskoristile slabost Pontija Pilata i preko naroda osudili Isusa na smrt (27:19-24).
– Nakon Jovanove smrti, njegovi učenici su se postarali za njegovu sahranu, preuzimajući njegovo tijelo (14:12); isto se desilo i sa Isusom nakon njegove smrti: njegovi sledbenici su se postarali za njegov ukop (27:56-61).

Ono što se ističe kroz ove tekstove jeste da je Jovan Krstitelj bio Hristov preteča i u smrti. Ali za razliku od Jovana, Isus nije ostao u grobu nego je vakrsao. Tom činjenicom i mnogim ostalima, Isus se uveliko razlikuje od svih drugih spomenutih u Bibliji, a koji su ukazivali na Njega i Njegovu službu. U ime svih ostalih Jovan Krstitelj govori za Isusa: “On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Jovan 3:30).

Jevanđelje srijedom: Matej 13. poglavlje

U ovom poglavlju nalazimo sedam priča koje je Isus ispričao sa željom da svoje slušaoce (pa i nas čitaoce) pouči o prirodi carstva koje je nagovještavao. Ovih sedam priča, pored ostaloga, objašnjavaju kako se carstvo nebesko daje, kako djeluje, kako se pribavlja i kako, na kraju trijumfuje. Grčki termin za ove priče je παραβολη, parabola, termin koji postoji i u našem jeziku. Parabola prenosi određenu ideju, ne naglašavajući važnost svih detalja u cijeloj priči – to je jedan od promašaja mnogih čitalaca danas koji pokušavaju da nađu značenje za svaku sitnicu koja se spominje.

Zbog odbacivanja koje je opisano u 11. i 12. poglavlju ovog jevanđelja, Isus nastavlja da govori ali mijenja način. Ne želi da požuri svoj kraj. Ovim oblikom kazivanja on

1) pobuđuju interesovanje
2) čine istinu stvarnom i opipljivom (govori o njihovom svijetu)
3) daje trajnu, dinamičnu vrijednost svom poučavanju
4) podstiču ljude da otkrivaju istinu za sebe
5) ispunjava proročanstvo (13:34-35)

Gorušičino zrno (obala Galilejskog jezera)

Ovo poglavlje spominje sedam parabola: o sijaču, o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru te o ribarskoj mreži. Priča o sijaču na neki način daje odgovor na pitanje zašto je Isus odbačen od jednog dijela svog naroda. Odgovornost nije na sjemenu, nego na tlu. Objašnjavajući svojim učenicima spominje četiri vrste tla, od kojih je samo jedno ono koje donosi rod.

Sledeća, još zanimljivija, parabola je o kukolju i pšenici. Ona ovlaš daje odgovor o porijeklu zla i dopuštanju postojanja istog u kontekstu stvaranja svijeta od strane dobrog Boga. Na pitanje “Otkuda kukolj” stiže odgovor da je to djelo neprijatelja, koji je u prethodnoj paraboli imenovan kao nečastivi (na grčkom πονηρος = zli, 13:19), a u objašnjenju parabole kao đavo (13:39). Žeteocima nije dopušteno da naprave red na njivi trgajući kukolj zbog njihove slabosti u procjenjivanju i razlikovanju kukolja i pšenice tokom procesa čupanja. Sav rod se ostavlja do kraja da bi plod jasno pokazao ko je ko i šta je šta. Ova odluka je vjerovatno nešto što nas posebno muči.

“Na kamenu posijano …” (obala Galilejskog jezera)

Sledeće dvije parabole (o gorušičinom zrnu i o kvascu) govore o tajanstvenoj prirodi djelovanja jevanđelja na srca ljudi. U Markovom jevanđelju će to biti objašnjeno riječima da “sjeme niče i raste, da ne zna on” (Marko 4:27b). Tajanstvena i skoro neprimjetna sila djeluje na ljude ukoliko joj oni to dopuste. Peta i šesta parabola (o blagu i o biseru) stavljaju naglasak na važnosti prepoznavanja vrijednosti carstva nebeskoga – jevanđelja. Ono je dragocjeno i vrijedno svake razmjene i zamjene. Poput mudrosti koja se ističe u Pričama Solomunovim, carstvo nebesko je neprocjenjivo, “skuplje od dragog kamenja, i što je god od najmilijih stvari ne mogu se izjednačiti s njim” (Priče 3:15). No ta vrijednost nije lako vidljiva i ne nalaze je površni tragaoci. Poslednja parabola, o ribarskoj mreži, govori o različitim vrstama ribe koje ona uhvati što zahtijeva prebiranje i odvajanje. Ovdje je jasna aluzija na nebeski sud koji će jedini adekvatno ocijeniti ko je bio adekvatno tlo, pšenica a ne kukolj, u čijem životu je carstvo naraslo poput zrna gorušičinog i kvasca, te ko je tu vrijednost otkrio tokom svog života, pronašao blago sakriveno u polju i “kupio” dragocjeno zrno bisera.

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha.

Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da “ne živi čovjek o samom hljebu”, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21).

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: “Ja sam put, istina i život” (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa.