Poruke iz Svete zemlje: Davidov grad

Pokušavam sačuvati dragocjene uspomene s ovog putovanja ali mi ne ide najbolje. Do sada sam uspio da zapišem utiske iz Vitlejema, Jerihona, Irodijuma, uadi Kelta, Tel Arada, Vitanije, Mareše, Virsaveje, En Gedija, Kumrana, sa Mrtvog mora i Masade. Zato evo danas par fotografija i misli od posjete Davidovom gradu u Jerusalimu. Davidov grad (עיר דוד – Ir David na jevrejskom jeziku) je arheološka lokacija koja se smatra osnovnom lokacijom ovog drevnog grada. Ime počinje uveliko da se koristi sedamdesetih godina prošlog vijeka nakon zauzimanja istočnog dijela grada od strane Izraela. Sa druge strane, Palestinci ga smatraju svojom teritorijom nasilno im oduzetom nakon šestodnevnog rata (1967. godine) i legalizovano jerusalimskim zakonom iz 1980. godine. Ova lokacija je jedno od najistraživanijih terena na ovom području. Ovdje se nalaze, pored ostalih, izvor rijeke Gijon u kedronskoj dolini, Jezekiljev tunel te Siloamska banja. 

Ova lokacija se spominje na nekoliko mjesta u Svetom pismu: 

  • 1. Mojsijeva 14:17-24 :: Susret Avrama i Melhisedeka 
  • Sudije 19:10-11 :: grad je u ranijem vremenu nazivan Jevus 
  • 2. Samuilova 5:5-16 :: ovaj tekst spominje zauzimanje grada od strane Davida koji ga pretvara u svoju prijestonicu 
  • 2. Samuilova 6:1-12 :: David donosi kovčeg zavjeta i grad čini i vjerskim centrom

Izvor Gijon je omogućavao dovoljno snabdijevanje vodom vijekovima. Greben oblikovan u zid je još iz vremena Avramove posjete Melhisedeku, 1800. godina prije Hrista. Postojala su dva načina snabdijevanja vodom u drevnom Jevusu: izvor Gijona koji se nalazio van grada i unutrašnji vodovod. David je dodatno utvrdio grad, a njegov sin, Solomun, izgradio hram. Utvrde su dograđivane oko izvora tokom opsade Asirica pod Senahiribom. Car Jezekilj je izgradio tunel dovodeći vodu od izvora do banje Siloam (2. O carevima 20:20, 2. knjiga Dnevnika 32:4, Jovan 9:7, Nemija 3:15).

Iskustvo prolaska kroz ovaj tunel je jedna od najboljih stvari koju sam doživio na ovom putovanju. Na žalost, nemam mnogo – ako uopšte – vlastitih slika s ove lokacije. U pitanju je uski prolaz prokopan između dvije stijene. Hodate u potpunom mraku, ako izuzmemo vještačka osvjetljenja, po ledeno hladnoj vodi koja dopire do članaka. Posjetioci poput mene nemaju stvarni osjećaj o dužini puta, tako da u jednom trenu poželite da se niste upustili u ovu avanturu. Ne pomažu mnogo glasovi onih ispred i iza vas. Nakon što ugledate svjetlost dana, zapitate se kako je ovaj poduhvat bio uspješan u ono vrijeme. 

Siloamska banja ima posebno mjesto u Hristovoj službi. Čitamo o obredu prosipanja vode tokom praznika Sjenica (Jovan 7:37-39) kada je Isus napravio poređenje sa sobom. Kao što je voda neophodna za život tako je On suštinski element za duhovnost. Sve one koji su žedni i svoju žeđ ne mogu da ugase poziva da u Njemu pronađu smisao. Nakon toga oni će biti sposobni da i drugima pomognu u njihovom traganju. Drugo spominjanje je u kontekstu izliječenje slijepog čovjeka. Tekst je zapisan u devetom poglavlju jevanđelja po Jovanu i prepun je duhovnih poruka i usporedbi.

U svakom slučaju, ako imate priliku da posjetite Jerusalim nemojte propustiti ovo mjesto. Sigurno se nećete pokajati. A ako se odlučite za Jezekijin tunel, ponesite papuče ili čizme. 

Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče. 

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao „West bank“ ili „Zapadna obala.“ Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37). 

 

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: „Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.“ Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih „pustinjaka“ postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6).  Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa. 

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla“ (jev. po Jovanu 17:15). 

Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao „nedaleko“ od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

 

Poruke iz Svete zemlje: Masada

masada-desertO malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča … Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji.

Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period.

Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu.

Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše „Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada“ (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob.

„Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. …  Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. … Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu“ (Judejski rat, 512).

„I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. … I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti.“ (Judejski rat, 518)

Iako ne želim veličati samoubistvo – posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma – istrajnost u odabranom pravcu ostaje  nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: „Strog prema sebi, a blag prema drugima.“