Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: „A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …“

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: „Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.“

Isak Baševis Singer, „Rob“ (Bigz: 1979), 230. 

Advertisements