O krivici koju prebacujemo na druge

Ima tako mnogo neobuzdanih strasti u svijetu, tako mnogo nepobitnog i iskrenog optuživanja drugih ljudi, beskrajnih otežavajućih sukoba među ljudima, samo zato što svaki čovjek nosi osjećanje krivice u sebi od koje on ima jaku želju da se zaštiti tako što prebacuje svoje odgovornosti na druge ljude. Uživanje u ogovaranju i skandalima ukazuje na potrebu da se ljudi osjećaju manje izolovanim i samim, sa svojom potisnutom krivicom dok ističu krivicu drugih ljudi. 

Ako je to tačno na opštem planu tačno je i u svakonednevnom životu. Kada smo nezadovoljni sobom mi se žalimo na druge. To je poput dječije igre “lovca papuče.” U njoj djeca stoje u krugu i svako dobacuje drugome papuču koju prima od prethodnog igrača. Iz igre ispada onaj kod koga koga se nađe papuča u trenutku iznenadnog zaustavljanja igre. Isto tako, čovječanstvo je poput djece: oni prebacuju krivicu jedni na druge. 

Nažalost, postoji razlika između igre i krivice. Igrač koji proslijedi papuču onom do sebe, nema više papuču u svojim rukama; dok se mi ne rješavamo svoje vlastite krivice prebacujući je na druge. Kami (Camus) piše: “Ja znam bez sumnje da je svako prenosilac kuge, jer apsolutno niko na svijetu nije bez njenih osobina.” 

Ako ne projektujemo svoje odgovornosti na svog bračnog druga, svoje roditelje, svoje prijatelje ili one koji nas izdržavaju, mi ih projektujemo na društvo, ekonomski sistem ili čak na određenu grupu ljudi koje smatramo odgovornima za sva zla u svijetu: Jevreje, kapitaliste, ateiste … Možemo takođe projektovati naše odgovornosti na naše pretke, ili na naše vlastito tijelo, posmatrajući ga kao nešto izvan nas samih za šta mi nismo odgovorni. Porast osiguravajućih agencija takođe odgovora ovoj potrebi prenosa odgovornosti, i tako smo stigli do tačke kada čujemo da uzročnik nesreće govori, “Nema veze, osiguran sam.” 

Paul Tournier (1898-1986)

U konačnosti, odgovornost se projektuje i prebacuje na Boga. Mnogi koji se ne usuđuju da to otvoreno ustvrde nose skriveno u sebi ogorčenost na Boga za sve svoje patnje i za sve svoje pogreške. Kao što je Adam prebacio Bogu: “Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh” (1. Mojsijeva 3:12) i tako suptilno ukazujući da konačna krivica počiva na Bogu koji mu je dao ženu. 

Prirodno je za čovjeka da prebacuje svoju krivicu na druge ljude i na Boga. Ali on je se time ne rješava i pobuna protiv drugih i protiv Boga koja nastaje postaje zauzvrat izvor svježih poticaja na zlo, a samim tim i izvor nove krivice. 

Paul Tournier, “Guilt and Grace” 

Nepovjerljivi da, ali prema kome?

Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

Ivo Andrić