“Proroci svi jednoglasno proriču dobro caru”

Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im:
– “Hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti?” A oni rekoše:
– “Idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru.” A Josafat reče:
– “Ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo?” A car Izrailjev reče Josafatu:
– “Ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin.” A Josafat reče:
– “Neka car ne govori tako.” Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu:
– “Brže dovedi Miheju sina Jemlina.”
A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče:
– “Ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš.” Tako i svi proroci prorokovahu govoreći:
– “Idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.” A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći:
– “Evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro.” A Miheja reče:
– “Tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže.”  I kad dođe k caru, reče mu car:
– “Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti?” A on mu reče:
– “Idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.” A car mu reče:
– “Koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje?” Tada reče:
– “Vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom.”

Sveto pismo

Poruke iz Svete zemlje: Davidov grad

Pokušavam sačuvati dragocjene uspomene s ovog putovanja ali mi ne ide najbolje. Do sada sam uspio da zapišem utiske iz Vitlejema, Jerihona, Irodijuma, uadi Kelta, Tel Arada, Vitanije, Mareše, Virsaveje, En Gedija, Kumrana, sa Mrtvog mora i Masade. Zato evo danas par fotografija i misli od posjete Davidovom gradu u Jerusalimu. Davidov grad (עיר דוד – Ir David na jevrejskom jeziku) je arheološka lokacija koja se smatra osnovnom lokacijom ovog drevnog grada. Ime počinje uveliko da se koristi sedamdesetih godina prošlog vijeka nakon zauzimanja istočnog dijela grada od strane Izraela. Sa druge strane, Palestinci ga smatraju svojom teritorijom nasilno im oduzetom nakon šestodnevnog rata (1967. godine) i legalizovano jerusalimskim zakonom iz 1980. godine. Ova lokacija je jedno od najistraživanijih terena na ovom području. Ovdje se nalaze, pored ostalih, izvor rijeke Gijon u kedronskoj dolini, Jezekiljev tunel te Siloamska banja. 

Ova lokacija se spominje na nekoliko mjesta u Svetom pismu: 

  • 1. Mojsijeva 14:17-24 :: Susret Avrama i Melhisedeka 
  • Sudije 19:10-11 :: grad je u ranijem vremenu nazivan Jevus 
  • 2. Samuilova 5:5-16 :: ovaj tekst spominje zauzimanje grada od strane Davida koji ga pretvara u svoju prijestonicu 
  • 2. Samuilova 6:1-12 :: David donosi kovčeg zavjeta i grad čini i vjerskim centrom

Izvor Gijon je omogućavao dovoljno snabdijevanje vodom vijekovima. Greben oblikovan u zid je još iz vremena Avramove posjete Melhisedeku, 1800. godina prije Hrista. Postojala su dva načina snabdijevanja vodom u drevnom Jevusu: izvor Gijona koji se nalazio van grada i unutrašnji vodovod. David je dodatno utvrdio grad, a njegov sin, Solomun, izgradio hram. Utvrde su dograđivane oko izvora tokom opsade Asirica pod Senahiribom. Car Jezekilj je izgradio tunel dovodeći vodu od izvora do banje Siloam (2. O carevima 20:20, 2. knjiga Dnevnika 32:4, Jovan 9:7, Nemija 3:15).

Iskustvo prolaska kroz ovaj tunel je jedna od najboljih stvari koju sam doživio na ovom putovanju. Na žalost, nemam mnogo – ako uopšte – vlastitih slika s ove lokacije. U pitanju je uski prolaz prokopan između dvije stijene. Hodate u potpunom mraku, ako izuzmemo vještačka osvjetljenja, po ledeno hladnoj vodi koja dopire do članaka. Posjetioci poput mene nemaju stvarni osjećaj o dužini puta, tako da u jednom trenu poželite da se niste upustili u ovu avanturu. Ne pomažu mnogo glasovi onih ispred i iza vas. Nakon što ugledate svjetlost dana, zapitate se kako je ovaj poduhvat bio uspješan u ono vrijeme. 

Siloamska banja ima posebno mjesto u Hristovoj službi. Čitamo o obredu prosipanja vode tokom praznika Sjenica (Jovan 7:37-39) kada je Isus napravio poređenje sa sobom. Kao što je voda neophodna za život tako je On suštinski element za duhovnost. Sve one koji su žedni i svoju žeđ ne mogu da ugase poziva da u Njemu pronađu smisao. Nakon toga oni će biti sposobni da i drugima pomognu u njihovom traganju. Drugo spominjanje je u kontekstu izliječenje slijepog čovjeka. Tekst je zapisan u devetom poglavlju jevanđelja po Jovanu i prepun je duhovnih poruka i usporedbi.

U svakom slučaju, ako imate priliku da posjetite Jerusalim nemojte propustiti ovo mjesto. Sigurno se nećete pokajati. A ako se odlučite za Jezekijin tunel, ponesite papuče ili čizme. 

Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.