Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam: 

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas. 

“Kako se zoveš?” pita me. 

“Marija,” odgovaram. 

“Koliko imaš godina?” 

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu. 

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.” 

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je. 

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.” 

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima  četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita. 

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu. 

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.” 

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila. 

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila: 

“Imaš divnu kosu, koje je boje?” 

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao. 

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila: 

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla. 

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.“ 

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.“ 

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca. 

Marija Vlatković, Mladenovac

Jevanđelje srijedom: Matej 9. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon duže pauze nastavljam sa kategorijom „Sveto pismo“ u kojoj pišem na osnovu jevanđelja po Mateju. Do sada ste mogli da čitate misli na prvih osam poglavlja, a u ovom postu biće ukratko obrađeno deveto poglavlje ovog jevanđelja u kome se zapisani sledeći događaji: 

  • uzeti bolesnik koji biva donesen i izliječen (9:1-8)
  • poziv Mateju i razgovor s Jovanovim učenicima (9:9-19)
  • Jairova kći i bolesna žena (9:20-26)
  • dva slijepca i jedan nijemi (9:27-34)
  • poziv na molitvu za radnike na Božijoj njivi (9:35-38)
IMG_4398-1
Natpis na ulazu u mjesto arheoloških iskopavanja u današnjem Kapernaumu

Osvrnuću se kratko na prvi zapisani događaj tj. na prvih osam stihova u ovom poglavlju. Radnja se dešava u Kapernaumu koji se i danas nosi naziv „Hristovog grada.“ Čim se saznalo da je Isus stigao, stigli su i bolesnici željni iscjeljenja. Jedan od njih je bio poseban slučaj jer je bio donešen od strane svojih prijatelja. Oni su, izgleda, više nego on vjerovali da mu Isus može pomoći i zato su se latili ovog poduhvata. Tekst kaže da je Isus vidio „vjeru njihovu.“ Danas se mnogo paradira vjerom: mediji su prepuni onih koji žele da se dokažu kao vjernici. Slušamo o institucijama i organizacijama koji su obilježili važne vjerske svetkovine i to se plasira kao udarna vijest. Prilično je drugačiji bio Hristov savjet: vjera nije stvar eksponiranja, ali ju je moguće vidjeti jer se očituje u određenim djelima i određenim ponašanjem. U ovom slučaju, to je djelovanje u korist drugih i sasvim je u skladu sa riječima koje su kasnije zapisane u Svetom pismu: „jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?“ (1. poslanica Jovanova 4:20). Hristovo djelovanje, u ovom poglavlju, je usko povezano sa iskazivanjem vjere: vjera je dovela do opraštanja grijeha (9:2), ženina vjera joj je pomogla da ozdravi (9:22) a slijepci su progledali jer su povjerovali (9:29).

Na sve ovo Hristovi protivnici reaguje zlim mislima. Jednako kao što je bio sposoban da „vidi“ nečiju vjeru, tako u ovom trenutku, prema njihovim reakcijama i izrazima lica, Isus „vidi“ i pomisli jevrejskih vođa koji negoduju. Zbog toga postavlja pitanje koje će, čini se, se provlačiti do kraja ovog jevanđelja: „Zašto zlo mislite u srcima svojim?“ (U jevrejskoj misli, srce je centar odluke i djelovanja). Jer, šta god Isus da učini, oni to dočekaju negativnim komentarima. Oni su drevni „hejteri“: zašto jede s grešnicima (9:11), zašto ne posti kao Jovanovi učenici (9:14), podsmijavaju mu se dok govori o vaskrsenju – kao i današnji mnogi „hrišćani“ (9:24). Sa druge strane, njegova djela narod doživljava pozitivno (9:8.18.26). Kulminacija svega su dvije različite reakcije: narod se divi (9:33), dok vođe Hristova djela pripisuju đavolu (9.34).

simpsons-1
„Zašto zlo mislite u srcima svojim?“

Opasnost istrajavanja u negativnom stavu je ono na šta Isus ovdje upozorava. Kada čitamo kraj jevanđelja, na Hristovom suđenju, narod – podgovoren od vođa – je izabrao Varavu, a Isusa tražio da bude ubijen. Kako je moguće da je narod promijenio stav? Zato što ih je neko stalno punio negativnošću. Kako je moguće da danas ljudi imaju negativan stav prema Bogu? Odgovor je dvojak: negativno razmišljanje (lični aspekt) i negativni uticaj (neko je to izgradio u njima pogrešnim postupanjem i predstavljanjem jevanđelja). Adekvatno za kraj, kao i za početak, kalendarske godine je poziv na pozitivno, jevanđeosko, hristoliko razmišljanje i djelovanje.