I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit’. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice.

Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana

„Bože, kako neki mogu gore …“

„… a ja i Žuga ni na more,“ svirao je Nele i Zabranjeno pušenje. Da li taj stih odražava zavist ili samo mladalačku želju (otpjevanu na osnovu stvarnog događaja dvojice Sarajelija)? Želje, zavist, poređenje … jave se danas često kod ljudi. Internet je postao jeftin i dostupan, ali ne i neke druge pojave koje oni imućniji, srećniji ili šta već dijele na svim mogućim društvenim mrežama. Jer, šta je danas i koliko vrijedan vlastiti doživljaj ako nije ispračan, podijeljen, zapisan, zabilježen, „šerovan“ … Vidio sam to u očima mnoge djece kojima roditelji nisu mogli da priušte više od interneta, a oni su na njemu vidjeli da ima mnogo više nego što njihovo iskustvo i prostor mogu da ponude. Spominjanje Boga u ovom stihu postavlja (bar meni) i pitanje pravde i podjele sredstava i mogućnosti na ovoj zemlji. Zaista, kako to da neki mogu, a neki ne mogu? I zašto je toliko razlika i da li je moguće da svima bude isto? Ili bar da onima kojima je loše bude malo bolje?

Nedavno sam sa planine Salev, koja se nalazi na samoj granici Francuske i Švicarske (ili Švajcarske, ako želite) posmatrao Ženevu koja se prostire ispod da vam se čine da je možete dotaknuti. Bio je to onaj vikend kada je fudbalska reprezentacija Srbije doživjela poraz od Švicarske i kada su moja patriotska osjećanja bila prilično ugrožena. Više od samog poraza zasmetalo je suđenje Feliska Briha, te način proslavljanja golova od strane naturalizovanih Albanaca. Da moj događaj bude potpun, postarala se jedna gastarbajterska porodica koja je svojim turanom, registrovanim u Ženevi i ukrašenim zastavama, izašla na piknik te nedjelje da proslavi pobjedu. A prethodno veče sam proveo sa Francuzom koji je bio jedna od „plavih kaciga“ u Bihaću, dvije stotine kilometara od moje kuće. Dok je narod u mojoj zemlji stradavao oni su zarađivali dobre novce. Zašto?

Misao da su „svi protiv nas“ je česta među mojim narodom. Nisam ja nikada bio posebno koristan nacionalista, ali posmatrajući iz daljine, iz tuđe sredine, dođu i drugačije misli. U isto vrijeme, drugi misle kako je to sve jedna velika zabluda i iluzija. Ali jasna podjela na dvije strane od kojih jedna (uvijek) dobija, a druga (skoro uvijek) gubi se da primijetiti i na ozbiljnijim izvorima. Riječi našeg nobelovca – koga svi svojatamo – jasno opisuju nepravednu podjelu svijeta i njegovih dobara:

„Lijepo ste podijelili svijet:
Sve je za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge.
Dobro ste podijelili svijet.
Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.“

I dok sam stajao tu na rubu bankarskog raja nisam mogao da otjeram ove misli iz svoje glave. Zašto je svijet tako nepravedno podijeljen? Zašto je dogovoreno da baš ova država, a ne neka druga (moja, na primjer?), bude neutralna tokom ratnih sukoba? Kako to da neki mogu gore, a neki znaju samo za gore, za lošije?

Teško da mogu ponuditi sve i konačne odgovore na ovo pitanje: ne mislim da sam toliko pametan. Ali se oslanjam na svetopisamsku priču i njene tvrdnje o grešnosti čovjeka koja ga vodi u sebičnost i egoizam, uzimanje i iskorištavanje. Ono je toliko suptilno i silno da nam ne pomaže mnogo ni poređenje sa onima koji su u težoj poziciji od nas. A ima i takvih. Moj najmanji problem je veći od tuđeg najvećeg, jer je moj. A oni što imaju ne znaju, a drugi zaboravljaju, kako je biti u suprotnoj poziciji. Neke od nas malo tješi činjenice da ne postoji konačna radost i stalna sreća, bez obzira na okolnosti. No, ukoliko ne dođe do radikalne promjene o kojoj Biblija govori, ovo pitanje će vječno da ostane neodgovoreno. Jer neki, poput Pišonje i Žuge, nikada neće stići na more.

Sudije

Najprije činjahu zulume žuti. Pa bijeli. Pa modri. Pa crveni. Isprva se sudilo po starim, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Poslije uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro i ali trezveno, i – brzo, brzo.

Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i suđenje bivaše sve brže. Presude su se još uvijek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti – samo smrtne.

Najposlije bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smio duh – biješe modri po stranci – pun rodoljubivog zanosa ne iznese prijedlog, nov i važan: da se jedno za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osuđuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno.

Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao.

Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje među crvenima. Ispitivani su i suđeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo suđeno, kao što su i sami sudili.

Svijet se sada dijelio još samo na sudije i osuđenike. Ali se ljudi brzo dosjetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima pravo da sudi, a ko ne. I kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osuđivati i ubijati sudije između sebe.

A u proljeće sedme godine umrije i poslednji čovjek iz toga naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapjenjenih usta, on je grmio osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi.

Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava.

Ivo Andrić, 1920 (Ex Ponto, nemiri, lirika)

Robovanje našeg vremena

Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.

I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti.

Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.

Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.

Ivo Andrić, Iz knjige „Crveni listovi“, (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)

Ljudski jad je svuda isti

Prolazim ulicama tuđeg grada, ali ja znam da je ljudski jad svugdje isti.

Na prozorima se cere bjelinom jastuci, perine i pokrivači kao da se utroba ovih tamnih zgrada pomalja kroz prozore; čini mi se da do mene dopire oduran dah noći, nakaznih života i ružnih briga.

Sunce, koje naliči suncu, sja tupo iza kupole kolodvora. U meni ledeno bolno kajanje kao klečanje na studenim crkvenim pločama pod kojima leže užasni grobovi. Na uglu sablasno drhti i plamsa jedna pokvarena svjetiljka i izgleda kao zakasnio pijanica sa svojim histeričnim plamenom koji je izgubio ravnotežu i sad plamsa u svjetlu dana posljednjim zamasima i umire jadnom i smiješnom smrti. Prilazim stražaru što stoji nepomično na raskršću i pitam ga za Spasiteljevu ulicu.

Ivo Andrić, 9. oktobar 1892, Dolac – 13. mart 1975, Beograd