O poimanju čuda

Jedan od najvećih nesporazuma između vjerujućih i nevjerujućih jeste u pristupu, i jednih i drugih, čudu. Vjerujući ljudi veoma vole da se pozivaju na čuda i stiče se utisak da je čitava njihova vjera i zasnovana isključivo na „čudesima“, na natprirodnim pojavama. Vjerujući ljudi ne shvataju da to uporno pozivanje na čuda, ta kazivanja o lavovima koji riču na grobobovima tugujući za svetim otšelnicima, o čudesnim uplivima onostranoga u svakodnevni život, o snovima i viđenjima – sve to vrlo često, umjesto da ubijedi nevjerujuće i da ih privuče k vjeri, naprotiv, samo razdražuje i okreće protiv vjere.

Zaista , kada bi u svijetu bilo toliko vidljivih čudesa – svugdje, svakodnevno – kako to ispada po pričama neki vjerujućih ili po određenoj religijskoj literaturi, onda bi naprosto neshvativo bilo kako i dalje uopšte postoje oni koji ne vjeruju.

A sa druge strane, kod nevjerujućih, to uporno poricanje bilo čega „čudesnog“, kao i stalno htjenje da se ne prizna, da se ne vidi, da se ne osjeti postojanje – makar ono bilo i nepojmivo razumu – nesumnjivo postojećih prodora u život onoga što je neizrecivo, neobjašnjivo i nesvodivo na tablicu množenja, svjedoči o njihovom strašnom duhovnom sljepilu i uskogrudosti. I tako su se obrazovala i stoje jedan naspram drugog dva tabora, oba jednako uporna i jednako nepomiriva. Jedni tvrde, i kada treba i kada ne treba, „Evo čuda, evo natprirodnog narušavanja zakona prirode!“, drugi odgovaraju: „Ne postoje nikakva čuda, sve se do kraja može objasniti, sve je dostupno razumu, sve je racionalno!“

Aleksandar Šmeman, Živeti danas po jevanđelju, 126-127.