Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije „Žetva“, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim. 

Riječ, dvije o Božiću

Ime dana kojim se obilježava Hristovo rođenje je različito u različitim jezicima. Englesko Christmas dolazi od Hristova misa. Na španskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël) riječi označavaju rođenje. Njemačko Weihnachten (kao i Weihnacht) ukazuje na blaženu, blagoslovenu noć. Na jezicima naših naroda, Božić je umanjenica riječi Bog, što ukazuje da se na taj dan rodio mali Bog, Božić. Sam termin nije naslavniji: malo iskrivljuje cijelu poruku i smisao, za moj ukus, u nekom mitološko-bajkovitom smjeru. Problematika postoji i oko datuma (i ovdje ne mislim da li je 25. decembar ili 7. januar), u koju radije ne bih ulazio: prošle godine sam zbog iste izgubio par prijatelja na facebooku. Radije bih napisao nešto o smislu ovog biblijskog događaja.

Pisci jevanđelja ukazuju na misao da je Bog odlučio da uzme ljudski oblik sa ciljem otkrivanja samoga sebe (Jovan 1:14-18, 14:9). On je mogao doći na ovaj svijet i na drugačiji način: kao odrastao čovjek. Biblija izvještava da je prvi čovjek stvoren kao takav (1. Mojsijeva 2:7-8) te da nije odrastao kao dijete. Umjesto toga, Bog je povjerio samog sebe zemaljskim roditeljima da bude hranjen, odgojan i štićen. Iako nam sama misao donosi mnoštvo pitanja, pokušajmo razumjeti šta tekst želi da nam poruči. To je bio način na koji je Bog pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, koja je preuzimala veliki rizik i nije zadržala nikakvog „keca u rukavu.“ Jedino je na takav način čovjek u potpunosti mogao razumjeti kakav je Bog (Jevrejima 1:1-3). Samo ljubav bi se odlučila na takav način. Ljubav koja je dopustila svojim stvorenjima da Ga muče i ubiju umjesto da im vrati istom mjerom (Luka 23:34). Nema potrebe plašiti se takvog Boga, a pronalazimo svaki razlog da Ga obožavamo. A dobra vijest je da mi možemo postati slični onome što obožavamo. Obožavati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji Njemu. To bi bio pravi smisao obilježavanja Božića.

Bonaparta o Hristu

“Sve me u Hristu zapanjuje. Njegov duh me začuđuje, a njegova volja zbunjuje. Između njega i svakog drugog na svijetu ne postoji moguće poređenje. On je istinsko biće za sebe. Tražio sam uzalud u istoriji da nađem sličnog Isusu Hristu ili bilo šta što se može uporediti sa Jevanđeljem. Ni istorija, ni čovječanstvo, ni vijekovi, ni priroda, ne nude mi nešto sa čim bih ga mogao uporediti ili objasniti. U vezi njega sve je izvanredno.“

Napoléon Bonaparte (1769-1821)

 

Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao „strašni sud“. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka 

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje „poređenje, ilustracija, analogija.“ To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva „priča“ govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju „materijalni“ aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona „dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje“ (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su „duhovne“ stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i „plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim“ (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje „kad te vidjesmo“ otkriva njihove motive: „Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.“ Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Vjera vidi preko tame

Svaki dan ima svoje breme, brige, nedoumice i kada se okupimo, koliko smo samo spremni da pričamo o svojim poteškoćama i nevoljama. … Neki se uvijek plaše i izbegavaju nevolju. Svakog dana oni su okruženi znacima Božje ljubavi, svakog dana oni uživaju u poklonima Njegovog staranja, ali ne uspijevaju da zapaze ove blagoslove.

Zašto bismo bili nezahvalni i nepovjerljivi? Bog je na strani čovjeka. Cijelo Nebo je zaineteresovano za njegovu dobrobit, i zato naša briga i strah žaloste Svetog Duha. Mi ne treba da se valjamo u zabrinutosti koja nas samo uzrujava i opterećuje, a ne pomaže nam da se nosimo sa nevoljama. Ne smijemo dati mjesta nepovjerenju prema Bogu. Nepovjerenje često čini da obezbeđivanje za buduće potrebe postane glavna briga u našem životu, kao da se naša sreća sastoji od ovih materijalnih stvari.

Možete biti zabrinuti zbog posla; vaši izgledi mogu postajati sve mračniji i mračniji i može vam prijetiti čak i gubitak. Ali nemojte se obeshrabrivati; bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni. Započnite svaki dan iskrenom molitvom, ne izostavljajući zahvalnost. Tražite mudrost da se tiho bavite svojim poslovima i na taj način spriječite gubitak i propast. Učinite sve što možete sa svoje strane da ostvarite dobre rezultate. … Kada ste, oslanjajući se na svog oprobanog Pomagača, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite rezultate. To uvijek neće biti korist sa zemaljske tačke gledišta, ali uspjeh bi možda bio nešto najgore za vas.