Ме викате …

Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.
Ме викате учител, а не се почувате од мене.
Ме викате пат, а не одите по мене.
Ме викате вистина, а не сведочите за мене.
Ме викате љубов, а не ме љубите.
Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.
Ме викате врата, а не чукате на неа.
Ме викате вечен, а ме убивате постојано.
Ме викате спасител, а не барате помош.
Ме викате извор, а не пиете од него.
Ме викате леб, а не јадете од него.
Ме викате судија, а се судите меѓу себе.
Ме викате лекар, а одите по врачари.
Ме викате благ, а се мразите.
Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.
Ме викате човекољубив, а се убивате.
Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.
Ме викате свет, а не се просветувате од мене.
Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.
Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.
Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,
Тогаш, какав откуп ќе дадете?
(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)

Otkrivenje Isusa Hrista

Oduvijek su ljudi otvarali stranice ove biblijske knjige sa željom da saznaju budućnost. U Svetom pismu pronalazimo neka proročanstva i predskazanja, a posebno u Otkrivenju (i knjizi proroka Danila). Jednostavno, ljudska priroda je takva i svi bi voljeli da znamo šta nas, kako pojedinačno tako i kolektivno, čeka u danima koji slijede. Međutim, Sveto pismo nije dato prvenstveno sa tim razlogom, a to isto važi i za svaku pojedinačnu knjigu koje ju sačinjavaju. (Kao što već znate, sama termin Biblija potiče od grčke riječi τὰ βιβλία što znači “knjige”). Neki će tvrditi da prvi stih govori baš suprotno:

“Otkrivenje Isusa Hrista, koje dade njemu Bog, da pokaže slugama svojima šta će skoro biti, i pokaza, poslavši po anđelu svojemu sluzi svojemu Jovanu”

Otkrivenje 1:1

U našem prevodu stoji da je otkrivenje dato da pokaže slugama šta će skoro biti, što je i pokazano Jovanu. Međutim, ako pogledamo u grčki tekst ovaj izraz “Otkrivenje Isusa Hrista” – Ἀποκάλυψις Ἰησοῦ Χριστοῦ – postavlja jedno važno pitanje. Da li je u pitanju subjektivni ili objektivni genitiv? Da li je to otkrivenje koje Hristos daje ili se time otkriva Isus Hristos? Najveći broj tumača će se složiti da je ispravno i jedno i drugo. Što znači da knjiga otkriva nešto od budućih događaja, ali i jednu posebno ličnost. Ako nastavimo da čitamo dobijamo taj poseban uvid.

Bijah u duhu u dan nedjeljni, i čuh za sobom glas veliki kao trube koje govoraše:
“Ja sam alfa i omega, prvi i pošljednji; i što vidiš napiši u knjigu, i pošlji crkvama koje su u Aziji: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatir, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju.“
I obazreh se da vidim glas koji govoraše sa mnom; i obazrevši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnijeh, i usred sedam svijećnjaka kao sina čovječijega, obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnijem.

Otkrivenje 1:10-13
Pokušaj vizuelnog prikaza stihova iz Otkrivenja 1:10-17

Dakle, prije nego je bilo šta rečeno o budućnosti, prije davanje ijednog proročanstava ili opisa onoga “što će skoro biti”, apostol Jovan dobija posebno otkrivenje ličnosti Isusa Hrista. Ovaj opis je naravno simbolički jer gornja slika pokazuje kako bi to izgledalo kada bi u pitanju bio doslovni prikaz. (Nekim od ovih simbola ću se pozabaviti u nekim od narednih postova). Razumijevanje Božjeg karaktera pokazanog u ličnosti Isusa Hrista je mnogo važnije od poznavanja budućnost. Zapravo, prvo je preduslov za drugo: oni koji ne dožive lični susret sa Bogom nemaju mnogo (pozitivne) koristi od poznavanja toka globalnih događaja. To je u skladu sa namjerom pisanja prve Jovanove knjige, jevanđelja po Jovanu. On pojašnjava da je napravio selekciju onoga što se dešavalo tokom Hristovog života. Nije uspio da zapiše sve što se dogodilo i sve što je Hristos radio. Njegov zapis ima posebnu svrhu o kojoj piše u pretposlednjem poglavlju jevanđelja po Jovanu.

“A i mnoga druga čudesa učini Isus pred učenicima svojijem koja nijesu pisana u knjizi ovoj. A ova se napisaše, da vjerujete da Isus jest Hristos sin Božij, i da vjerujući imate život u ime njegovo.”

Jevanđelje po Jovanu 20:30-31

Jovan piše da bi njegovi čitaoci povjerovali u Hrista. On je glavna ličnost jevanđelja ali i njegove druge knjige, Otkrivenja. Isto čine i ostali jevanđelisti. Matej, Luka i Marko počinju svoje tekstove ukazujući na važnost Isusa Hrista. Matej to čini predstavljajući nam rodoslov Hristov (Mat 1:1). Marko navodi da je služba Jovana Krstitelja početak Hristovog jevanđelja (Mk 1:1) dok Luka želi da Teofil razumije temelj svega što je naučio o Hristu (Lk 1:3-4). Sam Hristos je rekao da sva Pisma, cijela Biblija, govore o njemu (Jovan 5:39). Njegov princip otkrivanja unaprijed stvari koje će se desiti je sažet u sledećim riječima:

“Sad vam kažem prije nego se zbude, da, kad se zbude, vjerujete da sam ja.”

Jevanđelje po Jovanu 13:19

Proročanstva su zanimljiva, korisna i važna. Eshatologija, biblijsko učenje o poslednjim događajima, takođe. Ali ništa ne može i ne smije zasjeniti važnost ličnosti Isusa Hrista. Sve drugo je sekundarno i drugorazredno. Kao što je neko rekao, “Kada stavite Hrista na prvo mjesto, sve drugo dođe na svoje mjesto.” U daljem pisanju ću pokušati da ukažem na to kakvog Hrista otkriva ova biblijska knjiga i zašto je to važno za nas danas.

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije “Žetva”, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim. 

Riječ, dvije o Božiću

Ime dana kojim se obilježava Hristovo rođenje je različito u različitim jezicima. Englesko Christmas dolazi od Hristova misa. Na španskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël) riječi označavaju rođenje. Njemačko Weihnachten (kao i Weihnacht) ukazuje na blaženu, blagoslovenu noć. Na jezicima naših naroda, Božić je umanjenica riječi Bog, što ukazuje da se na taj dan rodio mali Bog, Božić. Sam termin nije naslavniji: malo iskrivljuje cijelu poruku i smisao, za moj ukus, u nekom mitološko-bajkovitom smjeru. Problematika postoji i oko datuma (i ovdje ne mislim da li je 25. decembar ili 7. januar), u koju radije ne bih ulazio: prošle godine sam zbog iste izgubio par prijatelja na facebooku. Radije bih napisao nešto o smislu ovog biblijskog događaja.

Pisci jevanđelja ukazuju na misao da je Bog odlučio da uzme ljudski oblik sa ciljem otkrivanja samoga sebe (Jovan 1:14-18, 14:9). On je mogao doći na ovaj svijet i na drugačiji način: kao odrastao čovjek. Biblija izvještava da je prvi čovjek stvoren kao takav (1. Mojsijeva 2:7-8) te da nije odrastao kao dijete. Umjesto toga, Bog je povjerio samog sebe zemaljskim roditeljima da bude hranjen, odgojan i štićen. Iako nam sama misao donosi mnoštvo pitanja, pokušajmo razumjeti šta tekst želi da nam poruči. To je bio način na koji je Bog pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, koja je preuzimala veliki rizik i nije zadržala nikakvog “keca u rukavu.” Jedino je na takav način čovjek u potpunosti mogao razumjeti kakav je Bog (Jevrejima 1:1-3). Samo ljubav bi se odlučila na takav način. Ljubav koja je dopustila svojim stvorenjima da Ga muče i ubiju umjesto da im vrati istom mjerom (Luka 23:34). Nema potrebe plašiti se takvog Boga, a pronalazimo svaki razlog da Ga obožavamo. A dobra vijest je da mi možemo postati slični onome što obožavamo. Obožavati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji Njemu. To bi bio pravi smisao obilježavanja Božića.