Bonaparta o Hristu

“Sve me u Hristu zapanjuje. Njegov duh me začuđuje, a njegova volja zbunjuje. Između njega i svakog drugog na svijetu ne postoji moguće poređenje. On je istinsko biće za sebe. Tražio sam uzalud u istoriji da nađem sličnog Isusu Hristu ili bilo šta što se može uporediti sa Jevanđeljem. Ni istorija, ni čovječanstvo, ni vijekovi, ni priroda, ne nude mi nešto sa čim bih ga mogao uporediti ili objasniti. U vezi njega sve je izvanredno.“

Napoléon Bonaparte (1769-1821)

 

Vukov prevod Novog zavjeta

Vuk Stefanović Karadžić se rodio 6. ili 7. novembra 1787. godine u Tršiću, a umro je januara ili februara 1864. godine u Beču. Bio je član deset međunarodnih učenih društava i akademija nauka, počasni doktor nauka, počasni građanin Zagreba i Poreča, počasni član više univerziteta i instituta, i nosilac tri ruska, dva austrijska, jednog pruskog i jednog crnogo­rskog ordena, kao i drugih priznanja. O Vukovom radu, životu i prevodu Novoga zavjeta mnogo je pisano. Sam prevod usko je povezan sa Vukovom jezičkom reformom, tako da je Vuk poslije prevođenja Novoga zavjeta imao više od jednog neprijatelja: osim što su mu se suprotstav­ljali pobornici staroga pravopisa, prevod nije bio po volji ni dostojnicima Srp­­ske crkve ni države. Tadašnja cen­zura ni­je dopuštala štampanje bez prethodne saglasnosti crk­ve­nih starješina, i mada je Vuk imao saglasnost jednog epi­skopa, to ipak nije bilo dovolj­no. Zato je prevod čekao na izdavanje punih 27 godina, a u međuvremenu je doživio nekoliko recenzija od strane samoga Vuka. Na nagovor Jerneja Kopitara (poznatog i kao Vartolomej), sa kojim se upoznao u Beču 1815. godine, i po savetu Lukijana Mušickog, koji je smatrao da će narod i Srpska crkva prihvatiti samo prevod koji podržava Rusko biblijsko društvo, a ne englesko, ili neko drugo zapadno, Vuk stupa u kontakt sa Ruskim biblijskim društvom, putuje u Petrograd, i 1818. godine sklapa sa njim ugovor o prevođenju Novoga zavjeta na srpski jezik. Posle samo šest mjeseci rada, Vuk je predao rukopis. Prevod je načinjen uglavnom sa tzv. slovenskog prevoda, koji je bio potvrđen od crkvenog Sinoda, uz obimne i važne konsultacije sa njema­č­kim Luterovim prevodom i ruskim. Vuk u predgovoru kaže da je, ponekad, konsultovao i deset različitih prevoda na evropske jezike. U prevođenju su mu pomagali Kopitar, i kasnije Franc Miklošić, naročito savjetima oko težih mjesta. Ipak, Rusko društvo rukopis vraća 1823. godine, nezadovoljno jezikom Vukovog prevoda, a poslije negativne recenzije komisije u kojoj su se nalazili mitropolit Leo­ntije Lambro­vić, tada bivši srpski mitropolit, arhimandrit Filipović i Atanasije Stojko­vić. Komisija je pre­­vod počela da ispravlja po starom pravopisu, i onda zaključila da je to uzaludan posao, pa je predložila svoj pre­vod. Poslije odbijanja Ruskog društva da mu štampa prevod, Vuk 1824. godine objavljuje Oglede Svetog pisma na srpskom jeziku na dvadeset pet stranica, jer je želio da javnost vidi njegov rad, kao i da Britanskom društvu učini ponudu za štampanje njegovog prevoda. Ogledi su štampani u Lajpcigu u 1000 primeraka, a sadržavali su odlomke iz Novoga zavjeta. Međutim, sve je bilo uzalud. U Srbiji ni vlast (knez Miloš), ni crkva, kao ni u Austriji Srpska crkva, nisu htjeli da daju preporuku za štampanje. Sa druge strane, Biblijsko društvo bez preporuke nije željelo da štampa, jer je austrijska cenzura izričito zahtijevala preporuku srpskih crkvenih vlasti. Zato 1831. godine Vuk izlazi sa novim predlogom: da se njegov prevod štampa za “Srbe Turskoga zakona (za Bošnjake)” kojih je u Bosni tada bilo više od milion ljudi. Međutim, sve ovo vrijeme Britansko biblijsko društvo je štampalo Stojko­vićev prevod (za koji isto tako nije imalo odobrenje), pa bi objavljivanje Vukovog prevoda bilo štetno po ovaj drugi. Vuk se 1832. godine obraća Ber­li­­nskom (pru­skom) biblijskom društvu sa istim zahtjevom, ali ono zahtjev vra­ća londonskoj centrali. Godine 1833. Vuk se obraća NJe­gošu, sa kojim je tada bio u veo­ma dobrim odno­sima. NJegoš mu izdaje pismenu preporu­ku čija je težina bila u tome što je NJegoš već bio novoposvećeni epi­skop crnogorski i brdski. Prema crkvenom istoričaru Radoslavu Grujiću “vladika Petar I nosio se takođe mišlju da narod svoj prosvijeti u hrišćanskom duhu, te je 1826. izrazio želju da se Sveto pismo Novoga zavjeta prevede na srpski i u narod raširi”. Vuk NJegoševu preporuku odmah šalje Bibli­jskom društvu, ali opet nema pozitivnog odgovora. Sledeće, 1834. godi­ne Vuk odlazi u Crnu Goru sa namje­rom da tamo štampa Novi zavjet, ali odu­staje zbog loših te­hni­čkih mo­­gu­­ćno­sti. I pored mnogobrojnih odbijanja, Vuk i dalje ne odustaje. Preko pri­ja­telja i pozna­nika obraća se Ame­r­i­čkom bi­b­lijskom društvu, odno­sno njihovim predstavnicima koji su tada bili u Srbiji. Oni su, razgovarajući sa ljudima, stekli utisak da je Vukov prevod zaista po­že­ljan i takvu su preporuku poslali u London. Među­tim, Biblijsko društvo 1840. godine ponovo planira (neuspjelo) izdavanje Sto­jko­vićevog prevoda. Zato se 1847. godine Vuk konačno odlučuje da objavi privatno izda­nje. Godina 1847. je i po drugim knjigama dragocjena za srpsku književnost. Iste godine izlaze i Pesme Branka Radičevića i Gorski vijenac Petra Petrovića NJegoša. Posle odobrenja bečke cenzure, Vuk rukopis predaje štampariji u Jermenskom manastiru (mehitarista) u Beču, sa kojima je i ranije sarađivao. Prvi tiraž je bio dvije hiljade primjeraka, a Vuk je napisao predgovor i priložio list sa novom srpskom azbukom. Reakcija je bila brza. Po zahtjevu Srpske crkve, kneževska Pope­čite­ljstva (ministarstva) prosvje­te i finansija zabr­a­nila su uvoz Vuko­vog prevoda u Srbiju. U obrazlo­ženju je stajalo da je “druga strana” štampala Novi zavet, pri čemu se očigledno misli na jermenski manastir, što je protuma­če­no kao djelovanje rimske papske pro­pa­gande. Među­tim, Bibli­jsko dru­štvo iz Londona 1850. godine otkupljuje od Vuka hiljadu primjeraka. Tom prilikom je sklopljen ugovor po kojem Vuk pristaje da iz budućih izdanja Društva ukloni svoj predgovor, kao i da se prevod može dalje štampati i u drugom pismu i veličini – formatu. Prvi tiraž je rasprodat do 1953. godine. Prema sačuvanim rukopisima, može­mo da rekonstruišemo obim rada i revizija koje je Vuk načinio na Novom zavetu od prvog rukopisa 1819. godine do prvog štampanog izdanja 1847. godine. Zatim je dalje radio i prepravljao ga za izdanje Ogleda 1824. godine, isto tako na ekavici. U rukopisu iz 1829. godine primjetno je vraćanje na slavjanoserpsku ortografiju. Rukopis iz 1835. godine (vjerovatno pripreman za štampanje u Crnoj Gori) ponovo se vraća Vukovom pravopisu, ali je na ijekavici. U rukopisu iz 1845. učinjene su manje ispravke, pa je ta verzija i predata u štampu 1847. godine. Prvi kritičari Vukovog prevoda bili su zaslepljeni strahom i mržnjom. Knjaz Miloš je smatrao da predstavlja napad na pravoslavnu vjeru: “On previđa da će težnje takove kojima je Vuk pristao, težnje reformizma, ako im se za vreme ne stane na put u današnja naša zgodna i nezgodna vremena, samo razdor u naš narod useliti, jer on zna i to šta je krvi Nemačku stalo dok je prevod Novog Zavjeta, dok je reformacija prodrla kud je naumila.” Knjažev savjetnik Petronijević je napisao da je knjiga štampana od strane Propagande, da je štetna za pravoslav­lje, a slične stavove izneo je i sekretar srpskoga mitropolita i cenzor knjiga i novina Vasilije Lazić, sa kojim je Daničić polemisao preko novina. Godine 1850. vladika Evgenije Jovanović (koji je nasledio Mušickog, poslije njegove smrti) objavio je knjigu O prevodu Novoga Zavjeta Vuka Karadžića, a drugi su u napadima govorili o tome da je Vuk u vezi sa luteranskom crkvom – vjerovatno zbog korišćenja Lute­rovog prevoda na njemački. Govorilo se da je Vuk plaćeni agent katoličke ili protestantske propagande. Napadi su stigli i iz Rusije, gdje je Vukov pravopis shvaćen kao uvođenje latinskog pravopisa, samo prividno zadr­žavajući spoljni izgled ruskih slova, itd. Jedan od poslednjih napada dogodio se samo dvije godine prije Vukove smrti u časopisu Svetovid. Tada je optužen kako je od nemačkih luterana primio pare, štampao Novi zavet u Berlinu (1857. godine), a da je u Beograd primjerke donio čovjek “druge vjere” – protestantski pastir, koji je, ustvari, bio legitimni predstavnik Biblijskog društva. Vuka je najviše branio njegov učenik i sledbenik Đura Daničić, koji je postao čuven po svom spisu Rat za srpski jezik i pravopis, u kome je branio i odbranio Vukov pravopis. Daničić je vodio mnoge rasprave sa Vukovim kritičarima, i uglavnom ih je ućutkivao, koristeći naučni metod komparacije i analogije. U međuvremenu, Vuk se branio, pisao utuke na utuke, odgovore, molbe, žalbe i “ljubezna pisma”, i radio na reviziji prevoda, pripremajući drugo izdanje. Ono je objavljeno 1857. godine, štampano u Berlinu, u tiražu od 5000 primeraka. “Ovo izdanje predstavlja Vukovu zadnju reviziju njegova Novoga zavjeta. U tekst su unijete samo neke ma­nje izmjene i ispra­vci. Tehnički, izda­nje je skoro sasvim istovjetno s onim iz 1847. godi­ne.” Vukov najozbiljniji i najbolji kritičar u to vreme bio je Nikanor Grujić, vladika pakrački, član Matice srpske i Srpskog učenog dr­uštva. On je 1852. go­dine u Zemunu objavio knjigu “Primjetve Nikanora Grujića, arhimandrita kuveždinskog, na prevod Novoga Zavjeta, koji je gospodin Vuk S. Karadžić pisao”, u kojoj je nabrojao oko tri stotine primjedbi na prevod. Vuk je obratio pažnju na ove kritike, iako se o njima u pismu Platonu Atanackoviću loše izjasnio, i u izdanje iz 1857. godine unio je osam ispravki. Sledeće, treće izdanje, štampano je poslije Vukove smrti, 1864. godine, u tiražu od 5000 primeraka, a redosled poslanica je promijenjen u današnji. Ovo izdanje, kao i ostala do 1871. godine, spadaju u lošija, jer je ispravke i korekcije činio Đura Daničić, koji je, unoseći ih, učinio niz drugih grešaka. “I tako sve hoti­mične izmjene u svi­jem izdanjima Vu­kova Novoga Za­vje­ta od g. 1864. do g. 1871. idu na ra­čun Daničićev, kao što na njegov račun idu i sve nehotične štamparske pogre­ške koje su se u tijem izdanjima pot­kra­le.” Nauka se o ovim ispravkama veoma nepovoljno izrazila, pa je zato Prosveta štampala kritičko izdanje 1974. godine, a 1987. godine izdavačke kuće Prosveta i Nolit štampale su izdanje iz 1847. godine u (za naše uslove velikom) tiražu od 14 hiljada primeraka. Godine 1868. Vukov pravopis je zvanično prihvaćen u Srbiji i uveden u školski sistem. Te iste godine prvi put je objavljeno Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta na srpskom jeziku.

Sola Scriptura: 501. godina reformacije

Bog će na Zemlji ipak imati svoj narod koji će uzdizati Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo svakog crkvenog učenja i osnovu svih reformi. Mišljenja učenih ljudi, naučni zaključci, razna kreda ili odluke crkvenih sabora, ista tako mnogobrojni i neusaglašeni kao i Crkve koje ih zastupaju, glas većine – nijedno od toga niti sve zajedno ne može biti dokaz za ili protiv bilo koje tačke vjerovanja. Prije nego što prihvatimo bilo koju nauku ili pravilo, moramo kao njegovu potvrdu, zahtijevati ono jasno “Tako reče Gospod!”

Rimska crkva je jedino svom sveštenstvu priznala pravo da tumači Bibliju. Upornim tvrđenjem da su jedino klerici osposobljeni da objašnjavaju riječ Božiju, Crkva je uskratila Bibliju običnom narodu. Iako je reformacija dala Bibliju svima, ipak je ovo neobično pravilo, koje je postavio Rim, zaustavilo mnoge u raznim crkvama da sami istražuju Sveto pismo. Od njih se očekuje da biblijska učenja prihvate onako kako ih je njihova Crkva protumačila, tako da se hiljade vjernika ne usuđuju da prihvate bilo šta, iako je jasno otkriveno u Bibliji, što se suproti vjerovanju ili utvrđenom učenju njihove crkve. Danas ima na hiljade vjernika samo po imenu, koji ne mogu da pronađu nikakav drugi razlog za svoje nevjerovanje osim da su ih tako poučile njihove vjerske starješine. Oni prolaze pored Spasiteljevih učenja ne obraćajući na njih skoro nikakvu pažnju, dok skoro neograničeno povjerenje poklanjaju riječima svojih vođa.

Great Controversy, 594

Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?