Znamo li mi kakav je on uopšte bio?

On nije izgledao ništa posebno. Mogao je proći ulicom i niko od nas ga ne bi ni primijetio. U stvari, on je bio jedan od onih od kojih najčešće okrenemo glavu; vjerovatno se ne bi uklapao u gomilu.

Ali on je bio ljubazan kao niko koga ste upoznali do sada. Mogao je ušutkati svoje kritičare bez da uopšte podigne glas. On se nikada nije borio za svoju korist; nije privlačio pažnju na sebe niti se pretvarao da mu se sviđa ono što je ranjavalo njegovu dušu. On je bio stvaran i istinit, u potpunosti i do kraja.

A u suštini njegovog bića je bila ljubav. Mi u stvarni nismo ni znali šta je ljubav dok je nismo vidjeli u njemu, dok nam je on nije otkrio. To su vidjeli svi, čak i oni koji su ga mrzili. A njemu je i dalje bilo stalo do njih, do njihovog dobra, nadajući se da će pronaći put do njihovih sebičnih srca ne bi li prepoznali ko stoji među njima.

A pored sve te ljubavi, on je bio potpuno iskren. Čak i kada su njegove riječi ili djela otkrivali najmračnije motive osoba, oni nisu doživjeli sramotu. Osjećali su se sigurnim i bezbjednim u njegovom prisustvu. Njegove riječi nisu prenosile ni nagovještaj osude, bio je to jednostavan poziv ka najvećem dobru. Nikome ne biste lakše i spremnije povjerili svoje najdublje tajne. Ako biste nekad pokazali svoje najgore izdanje, vi biste ipak željeli njegovo prisustvo. On nije trošio svoje vrijeme na ruganje drugima, niti na njihove zamke. Ako je imao nešto da im kaže, on bi im to rekao, a oni su se, poslije toga i dalje osjećali voljenim više nego od ikoga ikada ranije.

Kada kažem “voljeni” ne mislim na neku patetičnu emotivnost. On je pokazivao stvarnu, istinsku ljubav, za kakvom svi mi tragamo. Nije mu bilo važno jeste li farisej ili prostitutka, njegov učenik ili slijepi prosjak, Jevrejin, Samarjanin, Rimljanin … Njegova ljubav je bila dostupna svakome ko je želio da je prihvati. Većina jeste, čim su ga vidjeli. Iako je veoma malo njih nastavilo da ga slijedi do kraja, u onih nekoliko kratkih trenutaka dok su bili u njegovoj prisutnosti, oni su osjetili svježinu i silu koju nisu mogli poreći godinama kasnije. Nekako se činilo da zna sve o njima, ali ih je u isto vrijeme duboko volio i prihvatao.

I dok je visio prikovan na krstu, tu ljubav su i dalje mogli da primijete i osjete i oni koji su mu se rugali kao i njegovi uplašeni učenici. Dok se približavao mračnim odajama smrti, umoren mučenjem osjećajući odvojenost od oca, on je nastavio da pije tu gorku čašu koja može u potpunosti da ukloni našu samovolju i sramotu. Nije postojao silniji trenutak u svoj istoriji ljudskog roda. Njegova muka je postala sredstvo da njegov život postane i naš. Ovo nije bio neki zaluđenik. Bio je to Božji sin koji je ispustio svoj poslednji dah da bi nam otvorio potpuni i slobodni pristup svom ocu.

Da sam ja ti, ne bih trošio vrijeme na jalove rasprave nego bih pokušao da otkrijem koliko i zašto on želi da bude i tvoj prijatelj bez obzira na sve. On se želi pobrinuti za tebe i ako mu daš priliku postaće ti stvarniji od tvog najboljeg prijatelja i prepoznaćeš njegovu vrijednost veću od bilo čega drugog što želiš. Otkrićeš smisao i puninu života koja će te održati u svakom stresu i boli; bićeš promijenjen iznutra upoznavajući šta je prava sloboda i stvarna radost.

Iz knjige So You Don't Want to Go to Church Anymore

Svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe

“Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom medotom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom – da je živio u izluziji … Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe.”

Seren Kjerkegor (danski filozof, teolog i pjesnik; 1813-1855)

kierkegaard-thumb

« A direct attack only strengthens a person in his illusion and, at the same time, embitters him. There is nothing that requires such gentle handling as an illusion if one wishes to dispel it. If anything prompts the prospective captive to set his will in opposition, all is lost. And this is what a direct attack achieves, and it implies moreover the presumption of requiring a man to make to another person, or in his presence, an admission which he can make most profitably to himself privately. This is what is achieved by the indirect method which, loving and serving the truth, arranges everything dialectically for the prospective captive, and then shyly withdraws [for love is always shy], so as not to witness the admission which he makes to himself alone before God—that he has lived hitherto in an illusion. . . . However, if I am disposed to plume myself on my greater understanding, it is because I am vain or proud, so that at bottom, instead of benefiting him, I want to be admired. But all true effort to help begins with self-humiliation.»

Søren Kierkegaard

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha. 

JAP344Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da “ne živi čovjek o samom hljebu”, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21). 

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da  smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

suicide_unpardonable_sin-1024x640Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: “Ja sam put, istina i život” (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa. 

Gandi je hrišćanin?

“Isusova poruka, kako je ja razumijem, je sadržana u Propovijedi na gori u čistoći i cjelini. Ako treba da se suočim samo s ovom Propovijedi na gori i mojim ličnim tumačenjem iste, ne bih oklijevao da kažem: “O da, ja sam hrišćanin.” Ali, na žalost, mogu vam reći po mom skromnom mišljenju, ono što prolazi kao hrišćanstvo je negacija Propovijedi na gori… Govorim o hrišćanskom vjerovanju, o hrišćanstvu kako je shvaćeno na zapadu.”

mahatma-gandhi-33
Mohandas Karamchand Gandhi (1869-1948), indijski mislilac i državnik

“The message of Jesus as I understand it, is contained in the Sermon on the Mount unadulterated and taken as a whole… If then I had to face only the Sermon on the Mount and my own interpretation of it, I should not hesitate to say, ‘Oh, yes, I am a Christian.’ But negatively I can tell you that in my humble opinion, what passes as Christianity is a negation of the Sermon on the Mount… I am speaking of the Christian belief, of Christianity as it is understood in the west.“