Život bez interneta

Poslednji tekst koji sam objavio na svom blogu 29. jula ove godine, govori o problemima koje nastaju zbog prevelikog izlaganja internetu. Ekrani ne prave posebne izazove samo onima koji se nalaze u osjetljivim godinama djetinjstva. Ova ista pojava, koja ima toliko dobrih i pozitivnih strana, utiče i na one koji su davno iza sebe ostavili period odrastanja. To je nešto sa čime se lično borim duži period vremena i smatram da je pojednostavljivanje životnog stila izuzetno potrebno svima onima koje posao i svakodnevne obaveze vezuju za virtuelnu stvarnost. Želeći da pređem sa riječi na djela, protekli mjesec sam eksperimentisao u ovom pravcu. Ovdje želim da podijelim neke svoje utiske iz života van interneta. 

Vjerujte mi, može se preživjeti i bez internet konekcije. Moje iskustvo to dokazuje 🙂 – Elon Musk je nedavno prezentovao svoj novi projekat Neuralink čiji je cilj razvoj ultra jake bežične veze između mozga i kompjutera. Za mnoge evolucioniste ovo je očekivana sledeća etapa u procesu razvoja ljudskog bića. Ima onih koji smatraju da bez ovog koraka čovječanstvo neće preživjeti. Ali, još uvijek, ovo nije istina: za mnoge od nas internet nije neophodnost već luksuz bez koga se može i bez koga je i korisno provesti određeno vrijeme. 

Izostavljanje internet veze u jednom periodu, otvara mnoge, često zapostavljene aspekte našeg života. – Ono na šta se fokusiramo, to postoje naša (jedina) stvarnost. Bez obzira koliko mnogo mogućnosti pruža internet veza, život je i dalje mnogo širi i šareniji od najbolje aplikacije za mobilni telefon. Ovo je možda posebno važno da razumiju oni mlađi među nama. Stvarni svijet još uvijek može da ponudi mnogo više nego virtuelni. 

Odnosi sa živim ljudima su ono od čega se sastoji život. – Sva ispitivanja, ankete i statistike ukazuje da veza sa drugim ljudskim bićem je ono što donosi smisao življenju. To nije ni slava, ni lično ostvarenje, ni novac ni bilo koji drugi oblik stvarnog ili pseudo uspjeha. Da, pakao – to su drugi ljudi; ali ljudi su i raj takođe. Internet konekcija jako slabi međusobne ljudske veze. Ako se i ne odlučite na prekid internet veze na određeno vrijeme, onda bar odložiti svoj telefon tokom komunikacije sa drugim ljudskim bićem u stvarnom životu. 

Povratak u virtuelnu stvarnost nakon određenog vremena apstinencije je jako zanimljiv. – Moj prvi login na društvene mreže nakon mjesec dana odsutnosti mi je otvorio oči za neke pojave. Čini se kao da više ništa nije isto. Neka reagovanja koja su mi ranije bila sasvim normalna, sada djeluju prilično … infantilna i nezrela u najmanju ruku. To ne može da se vidi i procijeni ukoliko smo online 24/7. Pravljenje vremenske i fizičke distance u odnosu na internet čini nas mnogo sposobnijima za procjenu korisnog i nekorisnog sadržaja kome smo izloženi. Ako ništa drugo, ovo je dovoljan razlog za eksperimentisanje. Meni je to zaista mnogo značilo. 

Treba imati mjeru! – “Teoretski ljubav lepo zvuči / Malčice je drug'čije u praksi,” kaže poznata pjesma. Siguran sam da su mnogima jasni ovi izazovi virtuelne stvarnosti, ali je to jako teško sprovesti u djelo. Umjerenost je neophodna na svakom aspektu našeg življenja, a posebno u upotrebi savremene digitalne tehnologije. Koliko je previše, a koliko dovoljno vremena? Ako na ovo budemo sami odgovarali, možda ćemo lakše pogriješiti nego ako to pitamo nekoga ko nam je blizak i drag. Šta ti misliš, da li provodim suviše vremena na internetu ili ne? Naravno, ukoliko uputimo ovo pitanje, moramo biti spremni da čujemo i odgovor koji može da nam se ne svidi. 

Ne želim da primam poruke!

Osmog januara 2004. godine, u pauzi između učenja u biblioteci, uzeo sam da prelistam časopis “Vreme” u kome nađem tekst koji svakim sledećim danom dobija sve više na vrijednosti. Potpisao ga je Saša Marković (naslov članka je “e-mail”) i svaki put iznova me podsjeti u kakvom vremenu smo nekad živjeli. Možete ga čitati kao predviđanje, kao proglas pa čak i kao poziv da se osvijestimo na vrijeme. Što se mene tiče, sledećih mjesec dana planiram da smanjim svoju izloženost internetu. Ne znam da li ću u tome uspjeti, jer i sama želja djeluje nemoguća ali smatram da vrijedi pokušati. A ti?

“Nekad je bila privilegija imati e-mail adresu. Danas je privilegija nemati je.  Ili imati samo jednu, malo poznatu, kao u dobra stara vremena.  Civilizacija, ili njen progres, ono što zapravo prestavlja «zadovoljavanje potreba koje do juče nisu postojale», polako uništava poslednje oaze privatnosti koje su do juče bile neprikosnovene. Taj trend je nezaustavljiv: ljudi dobrovoljno upadaju u mrežu globalnih komunikacija, pristajući da ih ostatak tretira kao uvijek prisutan, pasivni objekat koji neprekidno treba zasipati potpuno beskorisnim ili sasvim idiotskim informacijama.

Nekad je e-mail bio čudo neviđeno. Moja prva e-mail adresa je bila saxon%vreme.com@moume.calstatela.edu, pošta je putovala okolo-naokolo po tri dana dok se ne bi konačno skrasila u jednom redakcijskom računaru. Svaku poruku koju sam razmjenjivao sa svojim ispisnicima, srećnim emigrantima na američkim univerzitetima, pobožno sam godinama čuvao, takva je to poezija bila. Uzmimo moje elektronsko sanduče od jutros: vijagra – povoljno, bingo od milion dolara na lutriji na kojoj nisam ni učestvovao, besplatno putovanje na Tahiti, nekoliko poslovnih ponuda (Sani Abača, Klaudio Kabila, Kunle Martins, Čarls Mosanga i ostali ugnjetavani nigerijski biznismeni), vijesti iz kulture, tračevi skandal industrije i jedna poruka od prijatelja sa čestitkama za Novu godinu. Jadni moj prijatelj, kad bi samo znao sa kakvim se kabilama i abačama nadmeće za trenutak moje pažnje … Kažu da će, prema nekim istraživanjima, za godinu-dvije «spam» (elektronska pošta koja nikom normalnom ne treba) imati veći obim saobraćaja nego koristan sadržaj. Ja sam već odavno stigao u 2020-u.

Kad pokleknem od tovara elektronskog smeća koje dobrovoljno preuzimam od svog internet provajdera svakog jutra, najčešće izađem iz kuće da prošetam klinca. Kad nisam kod kuće, onda sam na mobilnom. Čak i ako ga isključim, mobilni operater će upozoriti one koji su neuspješno pokušavali da me pozovu da sam ponovo dostupan. Isključivanje mobilnog garantuje jedino privremenu samoću, ali u njoj nema uživanja, jer će se ona pretvoriti u zamarajuću zvonjavu čim uzmem telefon u ruke. Kad bih krišom promijenio broj, bio bih nevaspitan ako ga ne bi svima rastrubio. Ako bih krišom izgubio telefon, bio bih budala. Nekako mi je najjednostavnije da ga dam klincu, da se njime igra i nadam se da će ga kad-tad tresnuti o parket. Ali ne vrijedi – ma koliko mu pokazivao šta treba da uradi, jedino što zna je da ga prisloni na uvo i kaže «halo!».

SMS poruke su takođe neizbježne, dostavljaju ih po tri dana nakon slanja. Sve je tako zamršeno i isprepleteno da se riječima ne da iskazati: neko mi pošalje e-mail, meni stigne SMS poruka da mi je e-mail stigao. Pošaljem e-mail kroz SMS ili SMS-om kupim internet vrijeme od svog provajdera kako bih mogao da pročitam e-mail. Ili odem na internet da bih poslao SMS koji će neko da primi kao e-mail uz podsjećanje SMS-om. Kad sjedem pred TV, bombarduju me porukama koje ne stižu u telefon nego pravo na ekran. … razmišljam kako se zapravo dopisujem s mašinama, razgovaram s mašinama i ćutke trpim njihovo neprekidno zanovijetanje.

Svakodnevno se smišljaju nove ludosti: telefon je nekad prenosio samo glas. Zahvaljujući GPRS-u ili kako se to već zove, sad se šalju i slike. Telefon je bio zgodan baš zato što sagovornici nisu mogli da se vide, razgovor u gaćama ili papučama praćen sočnim gestikulacijama bio je sasvim legalan i često razgaljujući. Kako stvari stoje, za godinu-dvije moraću da se umijem i očešljam prije nego podignem slušalicu. Osim toga, e-mail, SMS i ostale instant novotarije favorizuju treš komunikaciju u kojoj nije bitan jezik, ni stil, ni lijepa riječ ni tanana osjećanja. U SMS staje samo 160 slova, zgodno jedino za haiku-poezija. … Šta se desilo sa vremenom kada ste nesuđenoj dragani pisali pismo na roze hartiji olovkom koju ste čuvali za posebne prilike? Niko više ne piše takve stvari. Niti iko ima volje da čeka na odgovor slušajući jedino kako mu se korpa za smeće roguši od zgužvanih i odbačenih literarnih pokušaja. Danas svako svakog hoće odmah, svejedno šta.

Jedan sam od onih koji misle da ovolika poplava mobilnih telefona i e-mail adresa nije izazvana željom ljudi da bolje komuniciraju nego potrebom većine hroničnih luzera da saopšte drugima da i oni zbog nečeg postoje, valjda zato što ih možete naći svuda i u bilo koje vrijeme. Ili zato što šaljući svoj stupidni SMS nekoj lijevoj TV stanici mogu nakratko da imaju utisak da se svijet malo mrdnuo zbog njih. Većinu korisnika mobilnog telefona i interneta niti iko zove niti im ko piše, izuzev Nigerijaca i dilera vijagre. Baš kao što ni većina ne zna zašto svakog ponedjeljka sjeda automobil i kreće iz Vražogrnjaca pravo u centar grada (srećom, većina to shvati tokom radne nedjelje pa se do četvrtka gužva na ulicama prepolovi).

Poneko se i pobuni, ali takvi su malobrojni. Umberto Eko piše, “Ja nemam email adresu. U ovom životnom dobu, moj glavni cilj je da više ne primam poruke. Nešto slično misli i Donald Knut, jedan od vrhunskih stručnjaka iz oblasti kibernetike i programiranja: «Ja sam srećan čovjek, počevši od 1. januara 1990. godine kada sam prestao da koristim e-mail. Koristio sam ga prethodnih 15. godina i čini mi se da je to sasvim dovoljno. E-mail je zgodan za ljude koji žele da trče ispred stvari. Ja više volim da budem iza njih. Ako želite da kontaktirate sa mnom, pošaljite obično pismo.» I ja sam pokušavao da se sakrijem od drugih, makar simbolično. Kada sam na kućna vrata stavio pločicu bez prezimena, alarmirao se kućni savjet («A zašto vi krijete svoj identitet?»). Moj idol je međutim osoba N.N. od koje sam prije neku godinu dobio vizit-kartu, bijelo parče kartona sa imenom ispod kojeg je pisalo samo «niko i ništa». Paradoksalno ili ne, od svih ljudi koji su mi ostavljali svoje šarene legitimacije najbolje se sjećam čovjeka čije sam ime zaboravio, a ostalo nikada nisam ni znao.”

TV i seksualno sazrevanje dece

tv-i-seksualno-sazrevanje1Televizija ima ogroman uticaj na razvoj seksualnosti kod mladih. Ona moćno utiče na oponašanje zamršenih “ljubavnih” veza kakvim obiluju TV-serije, i modela vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline.

* * *

Na kongresu adolescentne ginekologije održanom u Italiji, sa zabrinutošću je naglašeno da prerana seksualnost dobija vrlo zabrinjavajuće razmere. Podsećajući da je do pre pedesetak godina pubertet u proseku nastupao oko 13. godine, profesor dr Đanbatista Masi kaže da se taj prosek sada spustio na osam ili devet godina. Jedna od posledica je niži rast devojčica jer, zbog prerane menstruacije, nastaju poremećaji u razvoju kostiju.

tv-i-seksualno-sazrevanje2
“Koliko trebam imati godina da bih se prvi put udala?”

Profesor Masi smatra da televizija, kao i film, novine i drugi mediji, prenose poruke pred kojima su deca bespomoćna, pa su tako i mališani od šest ili sedam godina bukvalno bombardovani slikama i podsticajima koji su u vezi sa seksom. Dovoljno je podsetiti se samo pojedinih reklamnih spotova. Na primer, da bi se prodao automobil pokazuju se delovi ženskog tela, a na kraju kao dominantna poruka ostaje seks. To, pre svega, deluje na najmlađe, a kod devojčica, zbog preteranog seksualnog stimulansa, pojačava se rad hipofize što podstiče lučenje hormona koji ubrzavaju pojavu prve menstruacije. Naravno, na raniji ulazak u pubertet utiče i obilnija hrana, veoma osiromašena zbog tehnološke obrade i puna hormona, što doprinosi bržem biološkom razvoju.

Nema više sumnje da televizija ima ogroman uticaj na razvoj mladih. Engleski istraživači Džejn Braun i Danijel Or su čak dokazali da što se više vremena provodi pred televizorom to se i ranije stupa u seksualne odnose i sve je više neželjenih trudnoća. Takođe, što se više gleda televizija, sve je i veća sklonost da se normalnim smatraju komplikovane “ljubavne” veze kakvim obiluju sapunske opere, modeli vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline. Ako tu nema roditelja koji je spreman i sposoban da pomogne detetu da razlikuje stvarnost od fikcije, neminovno je da će shvatanje seksualnosti kod mladih biti duboko poremećeno.

Prevremeni fizički razvoj vrlo ozbiljno brine stručnjake, jer na primer, desetogodišnjak koji je već obuzet željama i podsticajima kakvi su primereni odraslom čoveku, skoro neminovno će postati žrtva psihičkih trauma. I ne samo to. Taj razvoj ne proističe iz stvarne zrelosti, već je izazvan televizijskim modelima. Zbog toga su najmlađi uskraćeni za sve one važne stvari koje bi period detinjstva mogao da im pruži, da bi spremni mogli da stupe u doba adolescencije.

U mnogim emisijama vidimo devojčice u “seksi izdanju” koje su već predmet želje. Kao da su već prave žene. A one to nisu. Po fizičkom izgledu, doduše, one jesu procvetale, ali u odnosu na svoje vršnjakinje iz ranijih vremena, u stvarnosti su još nezrele. Nekada, u sedamnaestoj godini, posebno su devojke sa sela bile spremne da postanu majke, jer su iskustvo sticale starajući se o mlađoj braći i sestrama, znale su kako se vodi domaćinstvo. Danas je zrelost, na žalost, samo prividna. I što je još gore, mnogima nije ni stalo da se ta deca pravilno razvijaju, bez žurbe i u skladu sa svojim stvarnim dobom.

tv-i-seksualno-sazrevanje3Televizija ne poštuje postepenost dečijeg razvoja, već neoformljene dečije umove prerano dovodi u dodir sa svetom odraslih, tako da deca gledaju nešto što ni u kom slučaju nije za njihov uzrast – činjenice i protivrečnosti života kao što su: preljuba, promiskuitet, razvod, homoseksualnost, incest, nasilje, sadizam… Istinama i činjenicama koje su i odraslima teško podnošljive bombarduju se adolescenti i deca koja su potpuno nespremna da rukuju tako “zapaljivim materijalom”. Rezultat toga je “kratki spoj” centara za unutrašnju moralnu i duhovnu kontrolu ko zna koliko miliona dece pod uticajem preuranjenog sučeljavanja sa stvarnošću u kojoj odrasli žive – nakon čega sledi bežanje od ovih neizbrisivih aveti slepim ulicama alkoholizma, narkomanije, nastranog seksa i samoubistva.

Tako TV i drugi moderni mediji često stvaraju ciničnu, od svega već umornu, bezvoljnu, senzualnu, izopačenu decu, kojoj su oduzeti neophodni detinji i mladalački snovi nametanjem “stvarnosti” televizijskog iskustva, te su “katapultirani” u vizuelno odraslo doba mnogo godina pre nego što mogu da podnesu “preopterećenje mreže”.

Industrijalce ne zanimaju ničija deca. Njih zanima samo jedno – potrošnja robe. Nije potrebno biti stručnjak da bi se primetilo da TV-industrija, na putu do profita, eksploatiše i raspaljuje ljudsku požudu, taštinu i pohlepu. Ako roditelji ne zaštite svoju decu od neprestanog emocionalnog napada televizije, ko će to učiniti?

Prenešeno za Znakovi pored puta

Neophodne informacije

Nije li čudno da u vremenu masovnih komunikacija imamo tako malo stvarno potrebnih saznanja, a toliko mnogo nepotrebnih informacija? Evo nekoliko primjera:

Young thoughtful man using laptop. Idea concept

ŠTA BISMO MORALI ZNATI

ČIME NAM PUNE GLAVU

Zašto pčele umiru u milijardama? Ko se s kim potukao
Zašto se smanjuje broj ptica? Lindsay Lohan
Zašto su okeani sve kiseliji? Koja starleta je rekla koju glupost
Zašto se tope polarni led? Kim Kardashian
Uništavanje prašuma – “pluća” svijeta Ko je šta obukao
Zagađivanje bušotinama nafte i plina Justin Bieber
GMO, pesticidi i bolesti Ko se rastao, udao ili oženio
Suša i iscrpljenost plodnog tla Šta radi žena političara
Zagađivanje i prekomjerno iscrpljivanje pitke vode Nerazumljivi izvještaji s berze
Kako sam gajiti hranu Koliko se auta prodalo i šta ko vozi
Opasnosti industrijskog zagađenja Ko ide na skijanje
Politička manipulacija narodom Klanja, silovanja, ubistva
Laži o finansijskom i poreskom sistemu Sportski transferi
Kako funkcionišu banke i krediti Kakve frizure se nose.
Ljudsko roblje i iskorištavanje djece za rad Reality show
Kršenje ljudskih prava Što je “in” i bez čega se ne može
Oštećene i nesigurne nuklearne elektrane Suptilno sijanje straha i depresije
Uzroci i posledice ratova Reklame
Opasnosti trovanjem municijom s osiromašenim uranijom Ko je osvojio koju nagradu
Kako fosilna goriva zamijeniti alternativnim izvorima energije Cijena benzina
Održiv razvoj i življenje Koja boja se nosi