Pođem ja u čaršiju nizbrdo. Držim ruku u džepu od gunja i okrećem dvije akče, dvije tanke malene pare, sve bježe između prstiju, i što se više spuštam one, čini mi se, sve manje bivaju. Nisu to zdrave akče kao što su nekad bile kada sam za akču kupovao svijeću i po oke soli, ali ovo sada trgovci digli cijenu pa po oke soli akča, a svijeća akča. Znamo, obje potrošiti ne smijem, jer kud sam onda pristao, a za jednu što ću prije da kupim? Preturam ja među prstima one dvije nesrećnicu. Ispustim jednu u džep: so. Uzmem onu iz džepa, a ispustim onu prvu: svijeća. Ali nikako obje zajedno za jednu akču. A jedno bez drugog ne biva, jer u mene su djeca mimo svijet. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi večerati i leći, alii sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbe. Nije ovo čorba, kažu i plaču i biju kašikama o siniju (niska trpeza), dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.

A opet, ako kupim so, onda – večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa ljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali svijeća, «makar ovolicna», da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća! Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. «Ne mogu» – kaže – «babo, nije ma slatka večera pa da je begovska ovako u mraku». Ja je guram od sebe i tobože se ljutim, a dolazi mi da zaplačem zajedno sa njom.

I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu taknu akču među prstima svom snagom i kažem sebi: «Ama kupiću i so i svijeću, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi». A kad stignem kod Nanića na dućam i pazarim, kaže mi onaj momak njegov, ćelo: «Kriva ti ova jedna akča, nešto savijena». I igra se njome ne dlanu. A ja ga samo gledam, pa najposlije, ne mogu više nego planem: «Kriva? Slušaj, momče, krivo je meni otkad znam za sebe, nego mjeri so ili ja odoh kod drugoga».

Vraćam se kući. U torbi so, za kapom zadjenuta svijeća, a ruke u džepu prazne, prazan i džep. Dok sam silazio mogao sam da se razgovaram barem sa one dvije akče, a sad – sam sebi ne umijem dvije riječi da kažem. Što je kleta para! Dok imaš u džepu, pa makar i dvije, nekako si drugi čo'jek i u glavi i na jeziku. K'o krila da imaš! A ovo sada, svakom se sklanjaš s puta, svako ko da si nešto kriv. I samo jedno misliš: pare odoše, so će se pojesti i svijeća će sagorjeti. A onda? Mračno i neslano. I ne mili mi se ova svijeća za kapom kad pomislim da je valja zapaliti, a opet se sve mašam rukom za nju, pipam da li je na svom mjestu i pretrnem od pomisli da bih je mogao izgubiti. Svaki strah na siromaha čovjeka. Tako se čovjek muči i kad ima nešto da kupi, a već kad nema, onda kao da ni njega nema; još gore, jer je živ a živjeti mu se ne da. I sad ti meni kažeš: «Ostavi to!» Ostavio bih ja njega, ali neće ono mene. Ja opet kažem, pa kad bih znao da ću zbog toga sutra poginuti, da nešto tu ne valja, pa ne valja. Ili para nije dobro raspodijeljena po svijetu, ili so i svijeće i druga potreba. Nije, pa nije.

Ivo Andrić